Ako IMF misli da je to važno pitanje, onda, kvragu, stvarno jest. Zašto za Hrvatsku nije, ne bi trebalo trošiti riječi, da ipak…

Veliki zaokret Međunarodnog monetarnog fonda očituje se objavi četiriju zaključaka o nejednakosti, koja je prepoznata čak i kao prepreka razvitku. Tako je cijeli svijet krenuo drumom, dok Hrvatska i dalje luta šumom, piše Ivo Bićanić.

• Naslovna slika iz filma o nejednakostima u Hrvatskoj Centra za mirovne studije

U Hrvatskoj je Gini koeficijent stabilan i nije osobito visok. U Hrvatskoj se rizik od siromaštva ne mijenja i nije osobito visok. Ako se usporedi sa drugima niti jedno se ne ističe nego je negdje oko prosjeka, ništa što bi privlačilo pažnju, ni po razini ni po primjenama. Lako se iz toga može napraviti ‘Barbara’ koja upućuje na zaključak da Hrvatska nema izraženih problema sa ekonomskim nejednakostima i siromaštvom. To nije mjesto gdje treba očekivati društvene napetosti i nije tema za naslovnice.

Ali svijet drumom a Hrvatska šumom. Čudno kako se cijeli svijet sve više bavi i brine za razine i promjene ekonomskih nejednakosti. Sve više se one vide kao prepreka i izvor poteškoća s ozbiljnim ekonomskim posljedicama i troškovima. Razina i promjene nejednakosti, sada više nitko ne sumnja, utječu na ekonomske ishode. To je tektonski teorijski pomak od donedavno prevladavajućeg stava ekonomskih istraživača koji rade u duhu standardne teorije da se pitanja efikasnosti i pitanja nejednakosti mogu razdvojiti i posebno promatrati. Sada se priznaju međuovisnosti i nužnost zajedničkog razmatranja. A u Hrvatskoj se sve to ne doživljava kao pitanje vrijedno pažnje.

Po čemu se vidi kako svijet ide drumom? Moglo bi se nastaviti nabrajanjem mnogih rezultata istraživanja o ekonomskim nejednakostima u više ili manje poznatim člancima, blogovima, ozbiljnim knjigama i sličnom. Literatura o nejednakostima u četvrt stoljeća je eksplodirala, tema je postala prihvatljiva istraživačkoj matici. Nekada su se time bavili zanesenjaci, danas o tome pišu najpoznatiji ekonomisti -istraživači, a rijetko tko temu izbjegne u zadnjem odjeljku svog rada, o ‘policy implications‘.

Međutim, ovdje će se ići drugim putem. Pokazat će se pomak u pristupu ekonomskim nejednakostima najvažnije ‘međunarne financijske institucije’, Međunarodnog monetarnog fonda (IMF). IMF je izabran jer ‘ako oni misle da je to važno onda, k vragu, stvarno je’. Druge dvije nama važne međunarodne financijske institucije su izostavljene jer od početka imaju ‘ugrađenu’ osjetljivost prema tim temama.

Svaka iz svog razloga. Tu bi se mogao naći pomak u naglasku i pristupu ali njima to nije nova tema. Svjetska banka (WB) prema svom mandatu ima brigu o siromašnima. Njezina je središnja publikacija World Development Report bila posvećena temama vezanim uz nejednakosti 2001., 2006., 2012.,  a također godišnje objavljuje World Inequality Report. Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) je od početka shvaćala implikacije transformacije za sve vidove nejednakosti, a od 2006. provodi opsežno anketno istraživanje o uvjetima života u tranziciji i njenim dobitnicima i gubitnicima. Toj je temi posvetila ne jednu godišnju središnju publikaciju Transition Report.

No IMF je nešto posve drugo. U njihovom mandatu nije društvena osjetljivost nego stabilnost međunarodnih plaćanja i u njihovom mandatu nije pomoć za rast i razvoj nego odobravanje sredstva uz nametanje uvjeta zemljamama koje ugrožavaju stabilnost međunarodnih plaćanja. Njih stoga posve opravdano bije glas bastiona liberalnog ekonomskog pristupa; redovito daju prednost rješenjima koja se temelje na širenju tržišne arbitraže. Kada se tu javi pomak koji ističe važnost ekonomskih nejednakosti i shvaćanje da razina nejednakosti i njene promjene utječu na ekonomske ishode onda se tu radi o nečem važnom. To stvarno znači da je došlo do pomaka u matici ekonomske analize i primijenjenih istraživanja.

Pomak unutar IMF-a je išao u tri koraka i traje dvadesetak godina. Predkorak je bio pomak u akademskim istraživanjima. Objavljeni su  mnogi rezultati u teoriji i primijenjenim istraživanjima  o ekonomskim nejednakostima. Po opsegu pažnje to više nije bila rubna tema. Kao konzervativna institucija IMF se tek tada počeo time baviti; u izboru tema uvijek kasni.

Prvi korak je da se u okviru IMF-a uloži u istraživanja ekonomskih nejednakosti i njihove važnosti za ekonomske ishode. To je urodilo mnogim radnim papirima, blogovima, člancima pa i izvještajima objavljenim s imprimaturom IMF-a. Popis radova je dug.

Drugi korak je prelijevanje tih rezultata u glavne publikacije IMF-a, World Economic Outlook za travanj odnosno kolovoz, a nejednakost postaje tema u predavanjima i govorima glavnog ekonomista i predsjednice/ka IMF-a. To znači da su pitanja ekonomskih nejednakosti podignuta do razine razmatranja na godišnjem skupu i pažnje ne-istraživačkih punktova (ministara, guvernera i slično).

Treći je korak prelijevanje tih rezultat u praksu, u izvještaje o stanju u zemljama i popis uvjeta prilikom odobravanja zajmova, odnosno da bude dio uvjeta za odrješenje kese.

 „Pretjerane nejednakosti korozivne za rast i korozivne za društvo“. Christine Lagarde (Flickr, WEF)

IMF je drugi korak nesumnjivo napravio 2017. godine (a počeo je i treći). Te su se godine prvi puta teme vezane uz ekonomske nejednakosti našle u travanjskom izdanju World Economic Outlook-a ,  u naslovu poglavlja 4  „Understanding the downward trend in labor incomes shares“. Ekonomske nejednakosti su isticane u drugoj najvažnijoj publikaciji, Fiscal Moinitor;  prvo poglavlje 2017. ima naslov „Tackling inequality“. Predsjednica IMF-a Christine Lagarde u svojim govorima se često bavila nejednakostima a njena izjava, koju je ponavljala, da su  „pretjerane nejednakosti korozivne za rast i korozivne za društvo“, o tome jasno svjedoči.

IMF je  nedjednakostima 2017. godine dao ‘pravo građanstva’. To se može ilustrirati njihovim objavljivanjem četiri temeljna zaključka o prirodi nejednakosti:

1. Prepoznatljiv je trend makroekonomske preraspodjele uz pad učešća primanja od rada
2. Nije upitno povećanje nejednakosti raspodjele dohotka unutar zemalja ni smanjenje između zemalja
3. Unutar mnogih zemalja prepoznatiljvo je odvajanje dohodaka najbogatijih (gornjih 1%)
4. Raste nejednakost raspodjele bogatstva između zemalja ali i unutar zemalja

Naravno, središnji radovi IMF-a, u okviru njihova standardnog pristupa, nude vrlo savjesnu analizu važnosti, raširenosti, posljedica i uzroka ekonomskih nejednakosti te proširuju analizu na mnoge druge teme. Sada IMF nudi i radove o značenju promjene nejednakosti za druge ekonomske veličine (osobito rast) ali i ekonomske politike (naročito javne financije i preraspodjelu). No cilj ovdje nije prikazati te radove, ovdje je cilj samo pokazati da su to respektabilne teme za IMF pa je dovoljno navesti glavne slike iz važnih IMF-ovih publikacija.

Točka 1.  Udio prihopda od rada u BDP-u pada kako u razvijenim tako i u ekonomijama u razvitku (World Economic Outlook, travanj 2017)

Tema 2: Nejednakost raspodjele dohotka se unutar zemalja povećava a između zemalja se smanjuju. Promjena razine nejednakosti raspodjele dohotka u odabranim zemljama u odnosu na početnu razinu (IMF Fiscal monutor 2017, strana 3)

Tema 3: Nas razini svijeta ali i unutar mnogih zemalja prepoznatljivo je odvajanje najbogatijih 1% dohodaka i povećanje profita (IMF Fiscal monitor 2017, Strana:13)

Tema 4: Raste nejednakost raspodjele bogatstva između zemalja ali i unutar zemalja (IMF Fiscal monitor strana 42)

Pomak stava IMF-a o nejednakostima je nedvojben. Uklapa li se u neku širu sliku višestrukih pomaka u IMF-u pa možda čak i u promjenu pristupa uvjetima odobravanja zajmova (to je konačni test)? Što se ovog posljednjeg tiče ne zna se i prerano je bilo što zaključiti jer je IMF konzervativni gargantum koji se sporo mijenja. No, IMF je priznao neke greške, istražuje ih i govori o njima.

Prvo da je ‘restriktivna fiskalna politika’ o kojoj su pisali početkom Grčke krize – glupost. Drugo da su bitno podcijenili multiplikator i kontrakciju kojoj vode njihove preporuke. Treće da su podcijenili učinak institucija i da ista veličina u raznim uvjetima ima drugačije značenje. To su velika priznanja. No je li učinjen korak da se pomaci vide u preporukama i uvjetima prema kojima se odobravaju krediti nije jasno. Glavne teme na kojima IMF sada ‘jaši’, kao fiskalna konsolidacija i dug samo su malo prilagođene onome što Olivier Blanchard naziva ‘granularni pristup’. Pa je izglednije da u tom dijelu još caruje ‘standardni IMF’.

No IMF se pokrenuo u smjeru u kojem će njegove preporuke postati daleko prihvatljivije onima koji ih primjenjuju i plaćaju troškove.

Ako je u pitanju nejednakosti i IMF išao drumom, kako to izgleda u hrvatskoj šumi?

1. Prepoznatljiv je trend makroekonomske preraspodjele uz pad učešća primanja od rada

Kako u tom pogledu stvari stoje sa Hrvatskom? Ukratko, ne zna se. Postoji jedan primitivni račun (Bićanić, Hofman i Vukoja) i postoje napori na razini istraživačkog novinarstva Deskar-Škrbića i Zrnca koji su nestali (objavljeni su u mjesečniku Banka a on je nestao sa Interneta). Novijih rezultata nema niti, koliko se čini time itko bavi. No što se raspodjele tiče zanimljivo je nešto drugo. Krajem 2018. vlada s ponosom ističe  kako je njen veliki uspjeh da su plaće rasle manje od proizvodnosti. Nitko se na to ne obazire ali implikacija tog ‘uspjeha’ je preraspodjela u korist kapitala i pad učešća prihoda od rada. Hrvatska se hvali upravo onim trendom koji jako zabrinjava IMF.

2. Nije upitno smanjenje nejednakosti dohodaka između zemalja niti povećanje nejednakosti unutar zemalja

Dok se na razini svijeta nejednakosti dohodaka među zemljama smanjuju Hrvatska sve više zaostaje sa zemljama Evropske jezgre (stare članice EU, ‘bogata Evropa’) i poluperferije (Sredozemlje i ‘zemlje između’) i sve se više smiješta u periferiju. Dok svijet konvergira Hrvatska nazaduje na ljestvici. No i ti su rezultati upitni jer nema u Hrvatskoj istraživača kojem je to glavna tema; dopadljivost teme privlači izletnike koji, unatoč kompetencijama, prečesto govore ad hoc.

Ginijev koeficijent daje pristrane uvide jer slabije odražava promjene u gornjem i doljnjem dijelu raspodjele. To je samo jedan od razloga zašto bi u Hrvatskoj trebalo pažljivije pogledati kako stvari stoje

Hrvatski službeni podaci koje objavljuje DZS pokazuju stabilnost razine nejednakosti. No ima ozbiljnih razloga zašto bi trebalo detaljnije vidjeti kako stvari stoje. Prvo, izbor mjere: Ginijev koeficijent daje pristrane uvide jer slabije odražava promjene u gornjem i doljnjem dijelu raspodjele. Drugo, neki drugi podaci (o plaćama) a i promjene na makrorazini (plaće rastu sporije od proizvodnosti) ukazuju da bi stvari mogle biti drugačije. Neke odluke države oko poreza također traže pažljivu analizu njihova utjecaja na nejednakosti.

3. Unutar mnogih zemalja prepoznatljivo je odvajanje dohodaka najbogatijih (gornjih 1%)

Postoje inicijalni rezultati. Zahvaljujući nedavno objavljenom radu Bićanića, Ivankovića i Kroflina ponešto se zna o tome kako izgleda gornji rep raspodjele neto i bruto plaća. Prepoznatljivo odvajanje gornjeg repa je prisutno i u Hrvatskoj u toj raspodjeli. Vrlo vjerojatno bi istraživači otkrili isto u raspodjeli dohodaka.

4. Raste nejednakost raspodjele bogatstva između zemalja ali i unutar zemalja

O ovome se u Hrvatskoj ne zna ništa. Institucionalni okvir koji regulira međugeneracijska seljenja međutim ukazuje da bi stvari mogle ići u smjeru povećanja nejednakosti raspodjele bogatstva. Naročito kada generacija transformacijskih dobitnika ostavi svoje imetke djeci. Nasljedstvo, privatizacija, primitivni porezi sve ide u korist povećanja te nejednakosti.

Što je zanimljivo u svemu tome. Prva zanimljivost je da se HNB nije ukrcao na IMF-ov vlak o nejednakostima. Perspektiva im je lokalna i šira slika na koju upozorava njihov veliki brat nije utjecala na njih. Druga zanimljivost je da postoje podaci za solidnu analizu nejednakosti u Hrvatskoj, čak je i DZS dobronamjerno naklonjen takvim istraživanjima (za razliku od bezobrazne i bahate FINE koja svoju javnu ulogu posve krivo shvaća). Treće je već dobro poznato, nije problem u podacima nego u pomanjkanju zanimanja (a sada već vjerojatno i kompetencija) među pojedinačnim istraživačima ali i institucijama. Institucije ne predlažu projekte ili im se za to ne odobrava novac. Neznanje će opstati. Vjerojatno to većini odgovara. Institucije ili stranke, ne žele znati a pojedinci žele održati površnost tako da bez pripreme i znanja sve što kažu ‘prolazi’.

To samo ukazuje da će Hrvatska i dalje ići šumskim putem i razilaziti se sa svijetom. Naravno, Hrvatski put šumom je kriv i kratkovidan jer prepušta raspravu o tako ozbiljnim pitanjima onima koji neprimjereno pojednostavljuju stvari, jašu na emocijama i nedokazanim vrijednosnim sudovima. Mainstream, koji tako zanemaruje problem kojeg svijet vidi, očito će doživjeti šok grubog buđenja kada im drugi uzmu temu i zapakiraju u toksičnu ambalažu. To može biti opasno, i naravno, sami ćemo si biti krivi kada eksplodira jer na vrijeme se nije ozbiljno time bavilo.

Članak o nejednakosti plaća u Hrvatskoj. U istom broju Političke misli objavljen je i polemični nastavak rasprave o tzv egalitarnom sindromu.