Izbor premijera kao spoj nespojivog. Koliko su predizborna obećanja iznevjerena i dokle se može ići

Stvaranje i ove vlade prilično je u skladu s talijanskom tradicijom koja iznalazi kompromis između gotovo nespojivih elemenata: diskontinuiteta i tradicije, populističkih novotarija s gerontokracijom, meritokracijom, diplomacijom, europeizma s euroskepticizmom, kreativnosti s konzervacijom, pravnika koji pišu ugovore koji ne poštuju formu ugovora, akademije i „zdravoseljačkog“, nema čega nema

Nakon točno 80 dana od talijanskih parlamentarnih izbora i prethodne analize – koja je ishod protumačila kao rezultantu otpora naštimanom izbornom mehanizmu, prkosu uzrocima, percipiranim ili realnim, permanentne talijanske Krize (s velikim slovom!), te netrpeljivošću prema politici  PD-a (Partito democratico), i postupcima Mattea Renzija i „renzijanaca“, poistovjećenih u popularnom narativu s uobraženošću, nerazumijevanjem ljudskih nedaća i bruxelleskim sluganstvom – talijanski predsjednik Sergio Mattarella odlučio je, na prijedlog dvaju relativnih izbornih pobjednika, pokreta Pet zvijezdi (M5S) i Lege (preferencijalnog pobjednika u centar-desnoj koaliciji) povjeriti mandat za sastavljanje vlade potpunom političkom anonimusu, profesoru prava na Sveučilištu u Firenzi i odvjetniku s kancelarijom u Rimu.

Giuseppe Conte

Kad se prvi put čulo (14.5.) da će javnosti nepoznati profesor Giuseppe Conte biti ime koje će Di Maio i Salvini (lideri M5S i Lege) predložiti predsjedniku, nitko nije vjerovao da bi Mattarella prihvatio takvu sugestiju – sve i da su se Di Maio i Salvini doista tako dogovorili, i jedan i drugi odustajući od te pozicije u korist osobe koju građani nisu izabrali (baš Di Maio i Salvini, dva političara koji su više od svih kritizirali premijere i ministre „koje nitko nije birao“!) Iako se ne bira direktnim izborom, talijanski predsjednik ima veće ovlasti od hrvatskog, samo on/-a odlučuje kome će povjeriti mandat za sastavljanje vlade (članak 92 talijanskog Ustava). Kao veliki ustavni stručnjak, Mattarella je zadnjih desetak dana podsjećao političke aktere da predsjednik nije „javni bilježnik“ koji ovjerava političke sporazume već snosi odgovornost za imenovanje vlade, osim što je jamac poštivanja svih ustavnih odredbi kao i međunarodnih sporazuma koji su u rangu Ustava.

Jasna poruka izrečena na vrlo „prigodnom“ obilježavanju 70-godišnjice predsjedavanja Luigija Einaudija, predsjednika koji je prvi imenovao mandatara tzv. „predsjedničke vlade“ bez većine u parlamentu. Ukratko, prof. Contea nitko nije uzeo za ozbiljno, dapače, kao požar se proširio vic: „što sve Di Maio neće smislit da položi jedan ispit na Pravu“. Opće je poznata stvar naime da ni Di Maio ni Salvini nemaju fakultetsku diplomu, zbog čega su nerijetko predmet ismijavanja (nepravedno, jer za bavljenje politikom ne treba diploma. Daleko manje su poželjne osobe koje lažu da je imaju ili je plagiraju – takve obmane javnosti u Italiji ne bi prošle nekažnjeno).

Da bismo shvatili razloge ovog nepredvidljivog imenovanja, moramo detaljnije ući u dinamiku događanja nakon izbora. U tom političkom teatru Predsjednik ima glavnu ulogu, a odvio se u tri čina, kao u nastavku.

1. Svi pobjednici, samo PD poražen. I još netko, ali je mimetiziran

Nakon što je prošlo par tjedana koje je Mattarella nazvao postizbornom „dekantacijom“  (dekantacija je vrijeme potrebno zrelom, a naročito bariknom vinu da „prodiše“ na zraku kako bi dobilo svoj pravi miris i okus), a parlament se konstituirao nakon upečatljivog govora predsjedavajućeg Giorgia Napolitana (uvodnom sjednicom predsjedava najstariji član parlamenta, što je trenutno doživotni senator i bivši predsjednik Giorgio Napolitano), u kojem je istaknuo da su talijanski građani na izborima izrazili svoju volju za političkim diskontinuitetom a da je volja građana u demokratskom sustavu suverena i neprikosnovena – prva politička snaga koja je napravila jasni korak nazad je bio PD, Partito democratico. Matteo Renzi je dao ostavku na mjesto glavnog tajnika stranke, uz pokušaj „odloženog efekta“ za razdoblje nakon sastavljanja vlade – pokušaj koji mu nije uspio. Uže rukovodstvo je izabralo za vršitelja dužnosti Maurizija Martinu, ministra poljoprivrede u vladi Gentiloni. Martina će naknadno dobiti povjerenje i u drugim organima stranke.

Matteo Salvini, lider centar-desne koalicije – korak bočno

Matteo Salvini iz Lege, promaknut u „lidera centar-desne koalicije“ kao čelnik stranke koja je dobila najveći preferencijalno-stranački glas unutar koalicije, odlučio je napraviti „korak bočno“, a izvodeći zapravo nogometnu fintu. Dogovorio se s Pet zvjezdica oko podrške centar-desnoj koaliciji za predsjedavanje Senatom, dok će  M5S dobiti podršku za predsjedavanje Domom zastupnika. M5S je na Berlusconijevog kandidata stavio veto, te je tako izabrana Maria Elisabetta Alberti Casellati koju je Salvini predložio iz Berlusconijeve Forza italia, prisiljavajući Berlusconija da „proguta gorku žabu“. I predsjednici svih parlamentarnih odbora izglasani su bez PD-a: za talijansku politiku je presedan da najvažnija oporbena stranka ne upravlja niti jednim odborom. 

2. Istraživački mandati – u ništa

Nakon konzultacija s čelnicima stranaka – pri čemu je važno napomenuti da su čelnici stranaka centar-desne koalicije išli isključivo kolektivno kod Predsjednika i javnosti nije promaklo da Berlusconi nevoljko prepušta scenu „lideru Salviniju“ – Predsjednik je ustanovio da političari slabo i sporo osvještavaju činjenicu da su izbori završeni i da medijski cirkus postaje naporan. Politika je medijacija i kompromis, to najbolje znaju demokršćani starog kova kao što je on. U nastojanju da ih nauči toj lekciji, iz naftalina je izvadio praksu „istraživačkih mandata“ pomoću koje predsjednici dva doma pokušavaju iznaći parlamentarnu većinu o čemu pismeno i usmeno referiraju Predsjedniku. Prvo je Elisabetta Casellati probala iznaći „kvadraturu kruga“ između centra-desnice i Pet zvjezdica, ali je nakon žestokih i uvredljivih međusobnih napada između Berlusconijevih i Di Maiovih perjanica, vrlo brzo odustala.

Elisabetta Casellati: Salvinijev izbor vjerne Berlusconijeve suradnice

Svaki korak dalje u „medijaciji“ izlagao je već prilično olabavljenu alijansu njena dva „mentora“, Berlusconija i Salvinija (ovom zadnjem duguje imenovanje na čelo Senata), riziku daljnje deterioracije. Nepremostivu prepreku njenoj medijaciji predstavljala je neraspoloživost i jedne i druge strane da odustanu od vlastitog premijerskog kandidata. Centar-desnica je smatrala da, obzirom da su najbrojnija koalicijska snaga, Salvini treba biti predsjednikom vlade, a Pet zvijezdi da, obzirom da su najbrojnija pojedinačna stranka, Di Maio mora postati premijerom. U svakom slučaju, tako široka koalicija ni jednoj strani nije trebala, birači bi ih sve redom vidjeli kao „izdajnike“.

Tad je došao red na predsjednika Zastupničkog doma, Roberta Fica, ponosnog i socijalno osjetljivog petozvjezdaša, koji se na konzultacije na Kvirinal (sjedište Predsjedničke palače na istoimenom rimskom brežuljku) ekološki-osvješteno penjao pješice što je, zbog gomile novinara koji su ga usput oblijetali pitanjima, izazivalo još veći prometni nered u gradu naširoko poznatom po prometnom kaosu, te dodatne snage osiguranja i glavobolju njegovoj kolegici iz M5S, rimskoj gradonačelnici Virginiji Raggi. Zadatak kojeg je Fico dobio od Predsjednika bio je da „ispita“ mogućnost stvaranja većine s PD-om.

Renzi se žestoko opirao ideji postizborne koalicije s Pet zvijezdi

Efekt koji je polučio u Partito democratico bio je vrlo sličan onom kojeg je izazvao na rimskim ulicama. Iako je sve vrijeme ponavljao kako ne želi utjecati na PD zastupnike (većinom „renzijanci“), Matteo Renzi se dvaput pojavio u udarnim političkim tv-emisijama, žestoko se opirući ideji postizborne koalicije s Pet zvijezdi, te zastupajući stav da su ih birači željeli u opoziciji. Ima logike ako misli na birače koji nisu glasali za PD, ali je i oksimoron ako je mislio na one koji ipak jesu dali glas PD-u. Ti Renzijevi nastupi su toliko opteretili njegova nasljednika Martinu, koji je istovremeno trpio petozvjezdašku propagandu o „derenziranju“ partije – u biti sirenski zov k sebi „ugnjetene“ partijske manjine – te s druge strane, neviđenu žestinu kojom su renzijanci odbijali ikakav dogovor s „populistima, euroskepticima, političkim analfabetima…“ itd., da je na kraju iznervirano čak zaprijetio svojom ostavkom.

Kaosu je pridonosio i sam Di Maio, koji je brbljao o „strategiji dvije otvorene pećnice“ (pod tim je mislio na otvoreni kanal razgovora i s Legom i s PD-om). Di Maiu također nije padalo na pamet „micanje u stranu“ prijedlogom nekog drugog imena za premijera, i Fico se na kraju kod Predsjednika pojavio praznih ruku.

3. Teatralni obrat u trenu kad se Mattarella sprema na sastav „neutralne vlade“

Predsjednik Italije Sergio Mattarella, čovjek s ovlastima

Sveučilišni profesor, ustavni stručnjak, ali i osoba s golemim političkim iskustvom, Sergio Mattarella je vjerojatno unaprijed znao da od tih „sondiranja“ neće biti ništa. Ali, iz njegove pozicije, deset kopalja iznad političkog dječjeg vrtića kojeg smo upravo opisali, svjestan je da se morala zadovoljiti forma kako bi se postigla supstanca. Permanetno ozbiljan i zabrinut, vidno pogrbljen, djeluje kao da na plećima nosi golemi teret. Nakon što su građani i strana javnost vidjeli njegove napore da se ispoštuje demokratska volja građana kroz političku medijaciju, bio je spreman na potez u kojem urbi et orbi najaviti tko zna koju po redu „vladu tehničara“, „neutralnu vladu“, „predsjedničku vladu“… PR stručnjaci su već kovali alternativne nazive za već viđene i izraubane tehnokratske modele koji se primjenjuju kad zakažu politički dogovori.

U tjedan dana intenzivnog zajedničkog rada delegacija M5S i Lege, dvije političke snage su iznjedrile dokument kojeg su nazvale Ugovor o vladi, po uzoru na njemački između CDU/CSU i SPD-a. Sadržaj je naravno bitno drukčiji i ne sadrži neophodna novčana pokrića

U prošlom osvrtu sam i sama takvom raspletu davala najvišu vjerojatnost. Ipak, talijanska politička realnost nas je po tko zna koji put uspjela iznenaditi. Obrat je determiniran kombinacijom razloga, neke smo spomenuli i u našem prethodnom tekstu, kao što je podijeljenost glasača na Sjever i Jug između Lege i M5S, te jasni interes Predsjednika, jamca cjelovitosti zemlje, da spoji ove dvije političke force. I dok je M5S povjerio jednom sveučilišnom profesoru zadatak da nađe zajedničke točke programa, Salvini je „obradio“ svoje koalicijske partnere, posebno Berlusconija, da je sad na njih red za napraviti „korak bočno“, onako kako je to on svojedobno napravio u njihovu korist. Kad je Berlusconi najzad pristao, Mattarella je produžio dvojici mladih lidera rok neophodan za usaglašavanje politika. Interesantna koincidencija je da je Silvio Berlusconi pravno rehabilitiran dan nakon „micanja u stranu“. Na takvo sudsko rješenje je imao pravo jer su ispunjeni zakonski uvjeti (tri godine nakon odsluženja kazne „društveno korisnim radom“, pozitivno mišljenje o uspjeloj rehabilitaciji itd.), te je time postao ponovo podoban za političke kandidature i obnašanje javnih funkcija.

Pakt o vlasti ili „Ugovor koji to nije“

U tjedan dana intenzivnog zajedničkog rada delegacija M5S (među kojima i prof. Conte, zadužen za upravu) i Lege, dvije političke snage su iznjedrile dokument kojeg su nazvale Ugovor o vladi, po uzoru na njemački između CDU/CSU i SPD-a. Sadržaj je naravno bitno drukčiji i ne sadrži neophodna novčana pokrića, razlog zbog kojeg pravnici osporavaju i sam termin „ugovor“, a kritike se ne iscrpljuju na financijskim aspektima, koji su, po izračunima ekonomskih stručnjaka, između Legine flat-tax za poduzetnike i petozvjezdaškog „univerzalnog dohotka“, viši od budžetske rapoloživosti za oko vrtoglavih 120 milijardi eura. Ispunjenje ovih programskih stavki ne bi kršilo samo europsku obvezu poštivanja budžetskih okvira deficita i duga (lupit će „šakom o stol“ Europskoj komisiji, jel), već i talijanski Ustav, koji čl. 81 propisuje budžetsku ravnotežu između prihoda i rashoda, te ograničava zaduživanje.

Prijedlog da zastupnici i senatori budu obavezni glasati kako im partija naloži ili gube mandat, izaziva veliku javnu sablazan, uz to što je odredba da zastupnik nije vezan mandatom i uvedena u Ustav u cilju da se spriječi „fašistizacija“ stranaka

Veliku bojazan izazivaju i teme koje zahtijevaju ustavne izmjene a miniraju parlamentarizam u samim temeljima, kao npr. „mandatna vezanost“ (vincolo di mandato), odnosno oduzimanje autonomije glasa „po savjesti“ zastupnicima i senatorima koji bi izmjenom bili obvezni glasati onako kako im partija naloži, u suprotnom gube mandat. Ovakav prijedlog, koji znači izravno i neposredno provođenje partijske volje i oduzimanje ovlasti parlamenta u „brušenju“ politika, odnosno čistu partitokraciju, izaziva veliku javnu sablazan u ovoj zemlji, uz to što je odredba da zastupnik nije vezan mandatom i uvedena u Ustav u cilju da se spriječi „fašistizacija“ stranaka.

U oči upada i potencijalni veliki trošak za izgradnju zatvora, upošljavanje dodatnih policijskih snaga (Italija već sad ima najveći broj pripadnika snaga javne sigurnosti), deportaciju „nelegalnih migranata“ (kojih bi trebalo biti oko 500.000), a kad se te stavke povežu s visokom vjerojatnoćom da Matteo Salvini postane ministar unutarnjih poslova, mnogima je već sad mučno u želucu, dok zamišljaju kako će izgledati njegov ministarski aktivizam pred zatvorima i centrima za identifikaciju izbjeglica. Matteo Salvini nije osoba koja radi u uredu, već na ulicama s megafonom u ruci.

„Predsjednik nije javni bilježnik“

I dok se čini da se Mattarella relativno dobro sporazumijeva s Di Maiom (obojica su izrazito senzibilirani oko borbe protiv mafije, ne zaboravimo da je Predsjednikovog brata ubila mafija), Salvini je daleko od bilo kojeg Mattarellinog političkog ideala. Ne samo jer je Predsjednik uvjereni europeist i atlantist (Salvini je protiv eura i vrlo često veliča Putina, a kritizira NATO), niti zato što je Salvini populist koji zna osvojiti „razum i srce birača“ čak i na Jugu (Lega jedina bilježi konstantni porast konsenzusa nakon izbora), već zato što je svjestan da Salvini ima puno više manevarskog prostora u odnosu na Di Maia. Salvinijeve namjere „čita“ kao otvorenu knjigu.

U Pet zvjezdica su stalno isticali da je Di Maio njihov kandidat za premijera, ali on je stranački “potrošiv”

Mattarella bi zacijelo najviše volio da je Di Maio mandatar, ustalom 33% je uvijek više od 18%, u Njemačkoj su proporcije slične i nitko u SPD-u ne smatra da Merkel ne treba biti kancelarka a, premda Italija nema kancelarski sustav, M5S su čitavo vrijeme kampanje isticali da je Di Maio njihov kandidat za premijera. Ali, za razliku od Salvinija, koji je nenadomjestiv za Legu, Di Maio je i te kako „potrošiv“ za Pet zvijezdi.

Lega jest politička partija (neki tvrde i jedina), s golemom partijskom mašinerijom, s urednom organizacijom i stranačkim organima, s centralom i uredima, kapilarno razmještenim po čitavom sjevernom teritoriju, upravlja najbogatijim sjevernim regijama (osim Pijemonta) i lokalnim samoupravama, a tamo gdje nije senior partner Forza italiji, sudjeluje s njima u vlasti (Ligurija). U prošlu nedjelju je u Valle d’Aosti postigla povijesni uspjeh, gotovo izjednačavajući postotak s Union Valdôtaine (i ne može se ne primjetiti da je M5S tu dobio tek polovicu glasova u odnosu na rezultat parlamentarnih izbora prije dva i pol mjeseca, a pad bilježi i na regionalnim izborima u regijama Molise i Friuli Venezia Giulia).

Što je Di Maio, „politički lider“ Pet zvijezdi, pokreta nastalog zahvaljujući internet portalu jednog IT poduzetnika i javnim tribinama jednog komičara, u posjedu samo virtualnih asseta, u usporedbi s glavnim tajnikom Lege. Salvini je samo prividno „junior partner“

Salvini je preuzeo Legu kad je bila na dnu, drhteći na 4%, tj. na samom bridu izbornog praga te si nije mogla dozvoliti samostalnost, a usred teških financijskih skandala prethodnog rukovodstva, financijske policije po uredima koji su čak bili stavljeni pod sudski pečat kao zamrznuta imovina u iščekivanju definitivne presude… Nezaustavljivo, u svega nekoliko godina Salvini, dotad tvornički radnik, promjenom „federalističke“ paradigme u „suverenističku“ (po uzoru na Orbana), story-tellingom tipa „Italia First“ s megafonom u ruci po čitavoj Italiji, dovodi Legu na današnji rejting od 22%.

Što je „politički lider“ Pet zvijezdi, pokreta nastalog zahvaljujući internet portalu jednog IT poduzetnika i javnim tribinama jednog komičara, u posjedu samo virtualnih asseta (doduše, odnedavno imaju i nekakav koordinacijski ured u Rimu u kojem su zaposlili na desetke PR-ovaca) u usporedbi s glavnim tajnikom Lege? Pored toga, Pet zvijezdi ima propis o nemogućnosti uzastopnih kandidatura, da Di Maio nije uspio iznaći dogovor sa Salvinijem, već danas bi bio… zaboravljen, jer „na klupi“ i u pričuvi ima još deset drugih, čak s više osobne karizme (Alessandro Di Battista, npr., koji je namjerno „pauzirao“ na ovim izborima kako M5S ne bi riskirala kompletno „brisanje“ izvorne jezgre pokreta na idućim izborima).

Dakle, Salvini je samo prividno „junior partner“ i Di Maio mu nije mogao reći ne, bez rizika po svoju vlastitu karijeru „političkog lidera“ M5S. Dogovorili su narativ kako se obojica „miču u stranu“ (to micanje u stranu je postala poštapalica u političkom vokabularu) i s užim ekipama izradili gorepomenuti dokument zvani Ugovor, premda nema obilježja ugovora, plasirajući javnosti priču o „povijesnom trenutku“ u kojem se dvije političke snage „ne dogovaraju o foteljama nego o programima“.

Kad su mu dostavili „Ugovor“, Mattarelli nije ostalo drugo nego zajedljivo primjetiti da Predsjednik Republike nije javni bilježnik i da on ne može povjeriti mandat „Ugovoru“ već fizičkoj osobi koja mu predstavi program njegove vlade (a na imenovanja njegovih ministara Predsjednik također može utjecati) i ima sigurnu parlamentarnu većinu.

Zašto politički anonimus?

I tako smo došli do epiloga s kojim smo i započeli ovaj naš osvrt. Da bismo shvatili zašto je prof. Giuseppe Conte, koji na prvi pogled djeluje pristojni gospodin i mlađa verzija Paola Gentilonija, zapravo logični ishod iznad opisane dinamike, potrebno je upotpuniti sliku s još nekoliko detalja.

Ni Di Maiu ni Salviniju nije u interesu dobiti prepoznatljivu i snažnu političku figuru za predsjednika vlade. Salviniju je ova vlada potrebna za nastavak izborne kampanje za „lidera desnice“, odnosno za širenje Lege na način da pokrije čitav desni spektar i transformaciju u stranku nalik na Orbanovu u Mađarskoj. Berlusconijevoj Forza italiji je već „oteo“ neke zanimljive figure, poput zastupnika Giuglielma Picchija, vanjskopolitičkog stratega koji je Salviniju još prije dvije godine organizirao susret s Trumpom, a zadužen je i za izradu „platforme europskih suverenista“. To progresivno širenje Lege po čitavoj desnici s nezadovoljstvom gleda ne samo Berlusconi, već i Giorgia Meloni, koja ne samo da je kategorički odbacila podršku vladi Conte, već je i verbalno „išamarala“ Salvinija, kao „jedinog generala koji je pobijedio pa ostavio svoju vojsku na milost i nemilost na bojnom polju, a on se sam predao neprijatelju“. Izbor metafore je znakovit: Meloni smatra da Salvini „ratuje“ i da su u njegovom ratu prve žrtve njegovi dosadašnji saveznici: Forza italia i Fratelli d’Italia, čije „trupe“ intenzivno kalkuliraju nije li im mudrije svrstati se pod Legin stijeg.

Di Maio pak ima puno većih briga, jer „postideološki“ narativ na kojem je Pet zvijezdi zaradio toliki konsezus drži vodu dok se ne počnu ispostavljati računi za predizborna obećanja. Njemu nije toliko neophodan Conte kao Conte, već su mu neophodni stručni profili (barem za važna ministarstva), osobe s visokom profesionalnom reputacijom, koje znaju o čemu pričaju kad se nađu u internacionalnom okruženju, koje mogu zadovoljiti ukus Predsjednika i zadobiti veće javno povjerenje.

Pred važni europski summit o bankarskoj uniji (9.6.), koji vidi Francusku i Njemačku na različitim pozicijama, puno se špekulira kakav će stav zauzeti osamdesetdvogodišnji prof. Paolo Savona, koji bi trebao postati ministar financija. Savona nije politički anonimus, bio je ministar gospodarstva u vladi Ciampi i visoki funkcioner ili savjetnik u različitim institucijama, nacionalnim i međunarodnim (OSCE, Banka za međunarodna poravnanja), ali je poznato i da je najveći kritičar eura i bruxelleskih budžetskih ograničenja (koji, smatra, favoriziraju samo Njemačku, a uništavaju talijansko gospodarstvo) u ekonomsko-akademskim krugovima.

Neizvjesnost tek donekle smiruje poruka da je Savona „europeist“, ali je neizvjesnost i dalje velika. Najveće iznenađenje je ipak Giampiero Massolo kao potencijalni ministar vanjskih poslova: s iskustvom veleposlanika u Moskvi, Washingtonu i Bruxellesu, direktora intelligence-službe DIS, trenutnog predsjednika Fincantieri (najveće talijanske brodograđevne tvrtke u 100% državnom vlasništvu sa sjedištem u Trstu) i članstva u Trilaterali, čovjek je sama inkarnacija sistema. Nije logično da jedan „antisistemski pokret“ ističe jedan takav „sistemski profil“.

Što ovako visoki institucionalni i akademski profili uopće rade u pokretu „političkih analfabeta“ kako ih je nazvao Silvio Berlusconi? Zašto su bili dio pregovaračkog tima ovog postizbornog dogovora? Već ranije sam pisala da je pogrešno etiketirati Pet zvijezdi kao „populiste“: u Italiji su sve stranke, na ovaj ili onaj način „populističke“. A Pet zvijezdi je već u prošlom parlamentarnom sastavu imao predstavnike s vrlo zanimljivim curriculumom, koji su ukazivali da je njihova pobuna i „pobuna u institucijama“.

I premda još uvijek ne znamo da li će ove osobe ući u „tim“ Conte-ove vlade, nemoguće je ne postaviti si pitanje da li Di Maio možda još uvijek ne drži i „drugu pećnicu“ otvorenom. Onu s pečenjem namijenjenom „derenziranom“ PD-u. Koji je trenutno u totalnom rasulu, glavna skupština stranke je u prošlu subotu „odlučila da ništa ne odluči“ i to ne samo oko unutarstanačkih izbora, već ni oko postizborne analize. Šteta za stranku nastalu transformacijom Partito comunista italiano kojoj su analitika i samokritika bila glavna obilježja.

Još jedan detalj: bez obzira na političko neiskustvo, prof. Giuseppe Conte uspio je i sam pridobiti neke zastupnike i senatore na prvom susretu s predstavnicima klubova, neovisno o Pet zvijezdi i Legi. To su izbačeni članovi Pet zvijezdi u klubu nezavisnih, predstavnici dijaspore iz Južne Amerike, a vrlo je vjerojatno da će mu vladu podržati i iz stranke manjinaca Union Valdôtaine.

Zaključak: „Ionako ćemo svi umrijeti demokršćani“

Kao što možemo vidjeti iz sveg izloženog, a metodološki razvrstavajući teatar, privid i propagandu („stvaramo Treću republiku!“ „Ovo je revolucionarni trenutak o kojem će se učiti o udžbenicima povijesti!“) od realpolitičkih činjenica, možemo zaključiti da je stvaranje i ove vlade prilično konsekvetno talijanskoj tradiciji koja iznalazi kompromis između gotovo nespojivih elemenata. Mješavina je svega: diskontinuiteta i tradicije, populističkih novotarija s gerontokracijom, meritokracijom, diplomacijom, europeizma s euroskepticizmom, kreativnosti s konzervacijom, pravnika koji pišu ugovore koji ne poštuju formu ugovora, akademije i „zdravoseljačkog“, nema čega nema. Za tu sklonost medijaciji i političkom kompromisu postoji jedna fraza (inače naslov dva filma, romana i kazališne predstave): „Tanto tutti moriremo democristiani“.