Koje mjesto Nijemcima, predsjednika Komisije ili središnje banke? Tko na konklavu dolazi kao papa, odlazi kao kardinal.

Nakon izbora za Europski parlament vođe se trebaju dogovoriti o kadrovskim pozicijama: tko će predsjedati Parlamentom i Komisijom, voditi povjerenstvo za vanjsku i sigurnosnu politiku ... Jedna od najvažnijih pozicija je mjesto guvernera Europske središnje banke. Tu se testiraju odnosi ne samo između stranaka nego i između zemalja, sjevera i juga, starih i novih članica. Hoće li Nijemci trgovati Weberovom kandidaturom za mjesto predsjednika Komisije, ne bi li Jensa Wiedmanna dobili na mjestu guvernera? Koliko utječu rezultati izbora?

• Naslovna slika:  kandidatkinja Macronove stranke, Nathalie Loiseau, novinarima briselskog La Soira njemačkog je kandidata Manfreda Webera opisala kao”ektoplazmu”, sluzavu nadnaravnu tekućinu iz filmova Ghostbusters

• Autor je suradnik Deutsche Welle u Koelnu

Na izborima za Europski parlament građani su rekli svoje, ali sad treba biti popunjena kadrovska križaljka u Europskoj uniji, o čemu će odlučivati vlade članica. Za početak, novi sastav Parlamenta treba izabrati i novog predsjednika EP što je dosad bio Antonio Tajani.

Treba odlučiti i tko će biti novi predsjednik Europskog vijeća. Za Donalda Tuska ne žele više ni čuti u njegovoj domovini Poljskoj. Predsjednik tamo vladajuće stranke Pravda i pravednost (PIS) Jarosław Kaczynski najsnažnije je uvjeren kako je Tusk kao tadašnji poljski premijer u zavjeri s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom kriv za avionsku nesreću u kojoj je poginuo njegov brat Lech Kaczynski, tadašnji poljski predsjednik. Dokaza nema, sve govori da je to bila nesreća, ali ništa od toga nije važno službenoj Poljskoj: za Varšavu je Donald Tusk apsolutno Persona non grata.

Treba izabrati i novu “vladu” Europske unije. Među povjerenstvima je jedno koje je uzdignuto u status “visokog predstavništva”, ono za vanjsku i sigurnosnu politiku. Dosad ga je vodila Talijanka, Federica Mogherini. I o tom dužnosniku/dužnosnici se moraju opet dogovoriti predsjednici država ili vlada Europske unije. I naravno, tu je položaj predsjednika/predsjednice Europske komisije i tu postoji neprekidna zbrka, tko na koncu o tome odlučuje: suodlučuju svakako čelnici država članica – tako stoji i u spisima EU. Ali je li to odluka Europskog parlamenta? Ili su to već odlučili građani Europske unije na izborima?

Kako se čini, čak ni njemačka kancelara Angela Merkel nije baš srcem i dušom za Webera (na slici)

Bilo bi možda nešto jednostavnije da građani to jesu jednoznačno odlučili. Ali nisu: najviše mjesta u EP su osvojili Pučani (Europske narodne stranke, odnosno kršćanski demokrati) ali osvojena 179 mjesta mogu tek u odvažnim koalicijama biti dovoljna za većinu u Parlamentu sa 751 mjestom. Glavni kandidat europskih Pučana na ovim izborima je bio Nijemac (točnije: Bavarac) Manfred Weber i u Njemačkoj se još vjeruje kako mu stoga pripada položaj predsjednika Europske komisije. Konačno, dugo je prošlo od kako je netko iz ove zemlje bio predsjednik komisije – Walter Hallstein bio je do 1967. predsjednik tadašnje još Europske ekonomske zajednice.

Iskustvo je pokazalo kako drugim zemljama Europske unije izuzetno teško pada izabrati nekog Nijemca na čelni položaj. Kod nekih građana Europe je to možda još bolno iskustvo Drugog svjetskog rata i taj stereotip neumorno koriste i populistički pokreti i žuti tisak zemalja Europske unije. Ali postoji i drugi, ozbiljniji razlozi zašto “ne” za Nijemca: Njemačka je najmnogoljudnija zemlja i nju možda nije toliko briga za interese malih. To je najbogatija članica i to su Germani i njen savjet drugim državama će sigurno opet prvo biti neka štede do iznemoglosti.

Ima još parametara na koje treba paziti u popunjavanju kadrovskih križaljki Europske unije: je li to predstavnik “starih” ili “novih” članica? “Radišnog” sjevera ili “rasipnog” juga? I tek onda tu dolazi i pitanje stranačke iskaznice mogućeg kandidata, a novi Europski parlament je upravo beznadno šarolik. Donekle se formira linija razdvajanja između frakcija stranaka zagovornika Europske unije i stranaka njenih vječitih kritičara, ali i među zagovornicima Europe ima i drugih ideja, tko bi to mogao biti umjesto Webera.

Kako se čini, čak ni njemačka kancelara Angela Merkel nije baš srcem i dušom za Webera. Ona naravno podržava njegovu kandidaturu, ali u istom dahu govori i o “europskom rješenju u širem kontekstu” – drugim riječima, spremna je na trgovinu. Na sreću Webera, iza njega je barem predsjednica CDU Annegret Kramp-Karrenbauer. Ali, kandidatima Njemačke ne čini stvar lakšom činjenica što AKK zapravo uopće ne sjedi u svojoj domicilnoj vladi, a manji koalicijski partner SPD trenutno (opet) nema predsjednika ili predsjednicu nakon što je Andrea Nahles odstupila sa svojih dužnosti. Razlog je bio i loš rezultat socijaldemokrata na izborima za EP, ali već i po tome pozicija Njemačke prema EU se ne čini osobito jakom.

Pariz bi mogao zamisliti kao predsjednicu komisije glavnu kandidatkinju frakcije Udruge liberala i demokrata za Europu (ALDE), Dankinju Margrethe Vestager

Ipak: Pučani u Europskom parlamentu su i proteklog tjedna još jednom potvrdili Webera kao svog kandidata, a Kramp-Karrenbauer se početkom prošlog tjedna sastala sa Emmanuelom Macronom koji pak nipošto ne želi Webera. Pozicija Francuske u ovom pitanju je još mutnija: Macronova stranka La République en Marche nije članica europskih Pučana i tek teškom mukom se priključila europskim Liberalima. Opet sasvim teoretski, Pariz bi si tako mogao zamisliti kao predsjednicu komisije glavnu kandidatkinju frakcije Udruge liberala i demokrata za Europu (ALDE), Dankinju Margrethe Vestager. Ali, ni to nije sasvim jednostavno: nisu ni svi europski liberali sretni što im se sad nevoljko priključio “veliki Macron” i odmah se ponaša kao da je gazda.

Što Macronov En Marche misli o njemačkom kandidatu je dovoljno rječito rekla glavna kandidatkinja francuske stranke uoči ovih izbora, Nathalie Loiseau: novinarima briselskog La Soira je Webera nazvala “ektoplazmom”, sluzavom nadnaravnom tekućinom koja se proslavila u filmovima Ghostbusters. Članak belgijskog lista je nakon prosvjeda razmjerno brzo nestao sa interneta, ali ured gospođe Loiseau ne niječe da je u razgovoru taj pojam bio upotrijebljen.

Makar bi i tu mogla vrijediti ona stara poslovica kod izbora pape: “Tko na konklavu dolazi kao papa, odlazi kao kardinal”, tu ima prostora i za načelna pitanja. U prethodnom sastavu najduži zastupnik Elmar Brok sad odlazi iz Europskog parlamenta i na oproštaju je poručio kako se građani Europske unije ne mogu više samo tako vući za nos. Treba imati pred očima kako Pučani jesu dobili najviše glasova i kako su najveća frakcija u jedinom tijelu Europske unije koje doista jest demokratski izabrano. Na demokratski karakter Europskog parlamenta često podsjećaju i njemački mediji i upozoravaju kako treba konačno prestati s dogovaranjima iza zatvorenih vrata, što je zapravo i dovelo Europsku uniju na zao glas idolilo ulje je na vatru populistima i protivnicima Europe.

Neosporno u tome ima istine, ali se ne smije zaboraviti kako su postavke uređenja Europske unije svojevrsna kvadratura kruga: Njemačka sa 96 eurozastupnika ima drugu težinu nego Hrvatska sa 11 – makar je i tako Njemačka oštećena. Jer na otprilike 862.500 stanovnika Njemačke dolazi jedan eurozastupnik, dok Hrvati imaju više nego dvostruko veću šansu sjesti na fotelju Europskog parlamenta: na toj je dužnosti svaki 372.000-ti stanovnik naše zemlje. Suodlučivanje predsjednika država ili vlada je nužni korektiv kako bi se i glasu “malih” dala veća težina.

U europskoj šarolikosti, neće biti lako dogovoriti nasljednika Jean-Claude Junckera na čelu EK i druge čelnike. Doduše, 20. lipnja će se opet sastati predsjednici država ili vlada EU, ali u Bruxellesu nisu sigurni da će doći do sloge: planiran je još jedan summit u nedjelju 30. lipnja. Kada je riječ o Weberu, Francuska nipošto nije jedina koja je protiv: Nijemca će teško biti “prodati” i Grcima ili Poljskoj, Weber se već zamjerio i Orbanu kad mu je rekao kako njegova u Pučanima “zamrznuta” stranka može zaboraviti i na neko od dopredsjedničkih mjesta Parlamenta, Belgija uopće nema vladu i tko zna kada će je dobiti, a što misli i hoće Italija, to nije jasno nikome u Europi.

To više što je na stolu i položaj čak trećeg Talijana koji je trenutno na nekoj od najvažnijih funkcija Europske unije i što će također biti dogovoreno u ovom “paketu”: u listopadu istječe mandat predsjedniku Europske središnje banke, Mariju Draghiju. A i tu se Njemačka nada kako je konačno došlo vrijeme za čuvara zajedničke valute iz ove zemlje: predsjednika Bundesbank, Jensa Weidmanna.

Wiedmann nema nikakvog razumijevanja za politiku od 0% referentne kamatne stope koju uporno vodi Mario Draghi i smatra je “pogrešnom” i “opasnom”

Lako je moguće i kako je “šire europsko rješenje” koje je spominjala Angela Merkel ovakva trgovina: O.K., odustajemo od Webera u Komisiji, ali onda hoćemo Weidmanna u ESB. Argumenti Berlina se čine dobrim: bio je Nizozemac (Wim Duisenberg), bio je Francuz (Jean-Claude Trichet), sad je Talijan, valjda je konačno vrijeme i za bankara najvećeg gospodarstva zone eura? Drugi argument jest što mu baš nitko ne osporava stručnost: čak i njegov doktorski rad dok je euro tek nastajao bio je o “monetarnoj integraciji i kamatnoj stopi u Europi” kod jednog od najvećeg autoriteta fiskalne politike u Njemačkoj, Manfreda Neumanna koji nije imao dovoljno riječi hvale za svog učenika.

Weidmann je poznat kao – kako se u njemačkoj pohvalno kaže; Aktenfresser (žderač spisa), neumorni radnik koji će uvijek znati o čemu se radi u nekom problemu. Radio je i u MMF-u prije nego što je došao u Njemačku središnju banku. Od tamo ga je Angela Merkel pozvala u Kancelarski ured kao savjetnika za financije. Bio je autor “20 preporuka za unapređenje gospodarstva” koje su najvećim dijelom postale Schröderova “Agenda 2010”. Kolege tvrde kako je u prvom redu pragmatičar: “Njega zanimaju empirijske poveznice, ne ideološka pitanja”, citira list Cicero jednog od njih kad je Weidmanna 2011. Angela Merkel izabrala za predsjednika Bundesbank. Tada je imao 43 godine i najmlađi je predsjednik Njemačke središnje banke u njenoj povijesti.

To je bilo četiri godine nakon sloma Lehman Brothersa i kriza je i u Europi bila u punom jeku. Europske kolege u ESB su isprva odahnuli što odlazi Axel Weber koji je znao i više nego jasno reći što misli što su interesi Njemačke, ali sreća zbog mladog “pragmatičara” kod kolega nije trajala dugo. U rujnu 2012. je Weidmann bio jedini od nacionalnih središnjih bankara okupljeni u Vijeću ESB koji je glasovao “ne” kod odluke da će ESB, ako treba i neograničeno kupovati državne obveznice zemalja članica eura. To možda jest praksa u SAD, ali Weidmann nije uvjeren da je to funkcija središnje banke kakve postoje u Europi.

Nije jedini, nije čak ni najglasniji u medijima, ali svakako spada u “tvrdolinijaše” u Vijeću ESB. Nema nikakvog razumijevanja za politiku od 0% referentne kamatne stope koju uporno vodi Mario Draghi i smatra je “pogrešnom” i “opasnom”. Zona eura u budućnosti treba fiskalnu politiku koja će “imati više vode pod kobilicom”, izjavio je listu Handelsblatt. Ovako, ESB je praktično povukla sve poluge koje ima na raspolaganju: nezavidna pozicija ako se još nešto dogodi.

Weidmann zapravo ne može poreći da, kakva god bila politika Maria Draghija, inflacija je daleko ispod 2%. Doduše nemaju korist štediše i nacionalni mirovinski fondovi, ali povećati referentnu stopu značilo bi izazvati goleme nevolje u Španjolskoj, Italiji, Francuskoj… “Jeftin” novac tamo spašava mnoge tvrtke od propasti i u takvoj asimetričnoj konjunkturi zajednička europska valuta nema odgovor kakav bi možda nametnulo samo tržište: prije bi vrijednost marke narasla, franka, lire i drahme pala i već bi to umanjilo njemački izvoz i povećalo uvoz u Njemačku. To stanje zapravo odgovara i Njemačkoj jer bi prije bila prisiljena intervenirati na tržištu deviza, što nikad nije stabilno rješenje – treba samo pitati Švicarsku.

Ali nezadovoljstvo Weidmanna ovakvom fiskalnom politikom ESB-a je već i više nego dovoljan razlog da ga u čitavom nizu drugih zemalja zone eura smatraju nepoželjnim kandidatom. Opet ćemo malo s europskom trgovinom položajima: ako Weber ipak postane predsjednik EK, Macron će možda “izgurati” opet jednog Francuza, Benoita Coeurea na čelo ESB-a. On je i kao član Vijeća ESB-a uglavnom podržavao politiku Draghija, makar kod otkupa državnih obveznica ipak želi postaviti i uvjete kada i koliko će se one otkupljivati. Coeure se čini idealnim kandidatom Parizu, no postoji problem: nakon osam godina njemu također istječe mandat u Vijeću ESB i bilo bi malo nezgodno u zadnji ga čas staviti za predsjednika.

Bi li to mogao biti Finac: Erkki Liikanen

Francuski kompromis Njemačkoj bi mogao biti i Francois Villeroy de Galhau, guverner Banque de France od 2015. Elzašanin ne samo da govori njemački, nego govori i ono što Nijemci žele čuti: kako bi se politika ESB-a trebala “normalizirati” – što se čini ljepšim izrazom za povećanje referentne stope. Ali opet: treba progurati sad još jednog Francuza, a isto vrijedi i za “još jednog” Nizozemca Klaasa Knota. “Još jednom” Talijanu nakon Draghija se možda nada samo Rim, ne izgleda baš dobro ni za nekog Španjolca ili Irca koji već imaju važne položaje u ESB.

Finac i poznanik u Hrvatskoj iz doba dok je bio povjerenik za proširenje Olli Rehn zato također ima dobrih šansi. Ali ako se nekome ne dopada Weidmannova potencijalna štedljivost, taj još nije upoznao “Rehn of Terror” kako ga je nazvao ugledni Paul Krugmann zbog Rehnovih zahtjeva za strogu štednju i fiskalnu disciplinu. Tek s Rehnom jedva da bi ostalo nešto od politike kakvu je vodio Draghi, što je apsolutni no-go za jednu Španjolsku ili Portugal. Drugi Finac bi mogao biti Erkki Liikanen koji je na čelu stručne komisije još 2012. preporučio bankarsku uniju u Europi kako bi se stabilizirala zona eura i obuzdali državni dugovi. U tom projektu se stalo, ali bi možda sa Liikanenom na čelu ESB takva unija mogla opet postati tema. Ali i kod njega postoji problem: njemu su već 68 godina.

I na koncu, možda postoji način da barem u Europskoj središnjoj banci bude popunjena “nacionalna kvota” Nijemcem, ali da to ne bude Weidmann: tu je i Klaus Regling. Ni trenutni predsjednik “kišobrana za euro” European Stability Mechanism (ESM) nije baš najmlađi – rođen je 1950., ali Parizu i drugima će se svakako dopasti što je baš Regling bio taj koji je nadzirao postupak protiv Njemačke kad je prekršila odredbe o državnom deficitu u doba kancelara Schrödera – on ga nije mogao “vidjeti očima” u Berlinu. Njegova karijera ga je vodila kroz razne institucije Europske unije i svakako se čini kako je on prvo Europljanin, a tek onda Nijemac.

Kod svih tih nacionalnih, stranačkih, regionalnih, ideoloških i drugih interesa koje se treba riješiti u popunjavanju križaljke čelnika Europske unije, naći prije svega “Europljana” se čini optimalnim rješenjem. Ali, tu kod mnogih kandidata ne treba imati previše iluzija: ma što se govorilo, krv nije voda i domovina je samo jedna. Još će potrajati da to bude “samo” Europa.