Može li evolucija objasniti Trumpa, Orbana i razočarenje u demokraciju: Zašto konzervativci biraju osobe dubljeg glasa?

Skupina istraživača, u kojoj je sudjelovao i naš autor, Kosta Bovan preuzela je podatke o svim predsjedničkim izborima na svijetu u posljednjih 10 godina, prikupili snimke govora te analizirali glasove kandidata. Rezultati su pokazali kako kandidati s dubljim glasom imaju veće šanse, ali samo ako im je glas varijabilan. Posebno je zanimljivo da šanse kandidata s dubljim glasom ovise i o dominantnoj ideologiji glasača

• dr. sc. Kosta Bovan magistrirao je psihologiju i doktorirao politologiju

Uvod

„Da bismo išli naprijed, moramo gledati unazad.“ To je naslov uvodnika u ovogodišnje posebno izdanje znanstvenog časopisa Evolutionary Psychology. Njegovi autori, Rose McDermott i Peter Hatemi, zastupaju tezu kako aktualne političke izazove, poput rasta populizma, krizu demokratskih elita, ili neliberalne tendencije u demokratskim društvima, možemo bolje razumjeti ako im pristupimo kroz okvir evolucijske psihologije. Naravno, postavlja se pitanje zašto bi nam spoznaje o našoj evolucijskoj prošlosti pomogle u razumijevanju uspjeha Donalda Trumpa, Viktora Orbana, ili pada podrške demokraciji diljem svijeta?

McDermott i Hatemi ističu kako je svijet politike napravio svojevrsni krug, od neposrednih odnosa u malim zajednicama, preko masovnih medija i velikih zajednica, nazad u neposrednu, lokalnu razinu komunikacije kroz društvene medije unutar kojih se ne oslanjamo na elite kao medijatore. Uz to, ako „ogolimo“ političke probleme od kontekstualnih faktora, u njihovoj srži su pitanja poput preživljavanja, alokacije resursa, zaštite vlastite grupe, ili odnosa s vanjskim grupama. Kako je takav neposredan oblik međuljudskih odnosa i problema bio karakterističan za naše prvotne zajednice lovaca-sakupljača, spoznaje o tom vremenu nam mogu ponuditi važne uvide o događanjima u sadašnjosti.

Ako ogolimo političke probleme, u srži su pitanja poput preživljavanja, alokacije resursa, zaštite vlastite grupe, koji su karakteristični za naše prvotne zajednice lovaca-sakupljača

Evolucija, i biološki pristupi u širem smislu, u posljednjem su desetljeću doživjeli revival unutar politologije. Posljednji put su ova dva područja ozbiljnije „komunicirala“ tijekom 70-ih godina kada su se uz biologiju vezale ideje determinizma i urođenih individualnih karakteristika nasuprot utjecaju okolinskih faktora. U pozadini diskusija javljao se opravdan strah, s obzirom na to da su se biološke razlike koristile u daljnjoj prošlosti za pravdanje opresije prema pojedinim skupinama. Iako je averzija prema biologiji i danas prisutna u politologiji, sve veći broj istraživača kombinira ta dva područja. Tome pomaže i jasna elaboracija evolucijskih principa; primjerice, Sidanius i Kurzban ističu kako evolucijski pristup ne znači zastupanje urođenosti, štoviše, on odbacuje cjelokupnu dihotomiju urođenost/odgoj. U ovom tekstu fokusirat ću se na primjenu evolucijskih principa u području političkog, i specifičnije – glasačkog, ponašanja.

O političkom ponašanju

Područje političkog ponašanja dio je politologije, ali je u isto vrijeme na razmeđi disciplina – psihologije, sociologije, antropologije i filozofije. Uključuje proučavanje glasačkog ponašanja, ideologije, političke participacije, političkih kompetencija, utjecaja medija, uloge različitih društvenih skupina itd. Dva temeljna meta-pristupa političkom ponašanju su teorija racionalnog izbora i bihevioralizam. Prema prvome, građani donose političke odluke kako bi maksimizirali vlastitu političku i ekonomsku korist, racionalno i točno procjenjuju uspješnost aktualne vlasti i/ili predviđaju sposobnosti i uspjeh političkih kandidata. Načelno, riječ je o normi ponašanja; pretpostavkama o tome kako bi se građani trebali ponašati u svijetu politike kako bi ostvarili svoje želje. Na temelju tih pretpostavki analizira se ponašanje tržišta, stranačkih natjecanja, uspješnosti različitih institucija i pravila itd. S druge strane, bihevioralistički pristupi proučavaju kako se građani, stranke, političke grupe ili institucije zaista ponašaju i uvelike su usmjereni na empirijske podatke.

Klasične kritike pristupa teorije racionalnog izbora ističu kako previše pojednostavljeno razumije ponašanje ili se sam koncept racionalnosti rasteže do mjere da nema analitičku vrijednost. Bihevioralizmu se zamjera što nije iznašao općenitiju i temeljitiju teoriju (ljudskog) političkog ponašanja, te kako se upravo zbog toga većina zaključaka u istraživanjima temelji na indukciji.

Jednako kao što su evolucijski pritisci oblikovali gene zaslužne za fizičke karakteristike ljudi, tako su oblikovali i gene zaslužne za ponašanje

Nasuprot tome, evolucijski okvir predstavlja izrazito potrebnu dopunu navedenim pristupima. Alford i Hibbing lijepo prezentiraju ovu poziciju ističući kako je „centralno načelo evolucijske teorije da su preferencije i ponašanja barem dijelom oblikovani evolucijskim silama te genetskim nasljeđem. Jednako kao što su evolucijski pritisci oblikovali gene zaslužne za fizičke karakteristike ljudi, oblikovali su i one zaslužne za ponašanje. Ako je to istina, istraživanja unutar društvenih znanosti možemo produbiti razumijevanjem evolucijskih prednosti različitih ponašanja, kao i posvećivanjem pažnje vezama između ljudske biologije i društvenih ponašanja“.

O evolucijskoj političkoj psihologiji

Evolucijska politička psihologija relativno je novo područje, i predstavlja svojevrsni nastavak razmatranja evolucijskih principa u okviru psihologije. Logika evolucijskih principa u ovom slučaju implicira kako ponašanje i mišljenje možemo smatrati adaptacijama, specifičnije, aspektima fenotipa koji su kroz postupak prirodne selekcije (i ostalih evolucijskih mehanizama) bili zaslužni za veću uspješnost u replikaciji gena, tj. opstanku jedinke ili grupe. Za ovo područje važna je teorija višerazinske selekcije koja pretpostavlja kako se selekcija odvija na razinama gena, stanica, organizma i grupe, što omogućava analizu fenomena oko kojih selekcijski pritisci idu u suprotnim smjerovima na različitim razinama.

Dok na razini individua sebično ponašanje povećava vjerojatnost opstanka, altruizam to čini na razini grupa: grupe s većim brojem altruista će biti produktivnije i uspješnije u direktnim sukobima, pa se time povećava vjerojatnost opstanka altruističkih pojedinaca

Primjerice, dok na razini individua sebično ponašanje povećava vjerojatnost opstanka, altruizam to čini na razini grupa (grupe s većim brojem altruista će biti produktivnije i uspješnije u direktnim sukobima, pa se time povećava vjerojatnost opstanka altruističkih pojedinaca). Nadalje, pretpostavlja se kako su naše adaptacije rezultat selekcijskih pritisaka iz vremena od prije 10-15 tisuća godina, kada smo živjeli u relativno malim (25-200) zajednicama lovaca-sakupljača. S obzirom na to da su zajednice bile izrazito važne za povećanje vjerojatnosti preživljavanja, možemo govoriti o hiper-društvenosti ljudi, o našoj potrebi i osjetljivosti na druge. Osim toga, pretpostavlja se kako se naša okolina nije suštinski/funkcionalno promijenila u tom, u evolucijskim standardima, kratkom periodu.

Primjerice, Michael Bang Petersen ističe kako moderne društvene izazove možemo svesti na pitanja alokacije vrijednosti unutar društva i dogovora tko će dobiti što, tj. na pitanja tko je član naše grupe, s kime bi dijelili stvari, koga se može pitati za dijeljenje itd. Upravo zbog tih pitanja, pretpostavlja se, politika se razvila – kako bismo mogli uspješnije koordinirati velike skupine za lov, dogovoriti kako podijeliti višak resursa, kazniti varalice, smanjiti napetost među frakcijama, te obraniti se od napada drugih grupa.

Politika se razvila zbog pitanja tko će dobiti što,tko je član naše grupe, s kime bi dijelili stvari, koga se može pitati za dijeljenje itd.

Kako primijeniti ovaj niza spoznaja i pretpostavki u razumijevanju političkog ponašanja? Načelno je riječ o tri koraka – pronaći pretpostavljene adaptacije iz naše evolucijske prošlosti, tj. ono političko ponašanje i mišljenje koje je bilo vezano uz veću vjerojatnost opstanka u našoj evolucijskoj prošlosti; iz njih razviti testabilne predikcije; i analizirati ih u okviru današnje masovne politike. Sidanius i Kurzban analiziraju etnocentrizam, međugrupnu suradnju, unutargrupne sukobe, spolne razlike u političkom ponašanju, i pojavu društvenih hijerarhija. Za njih su ta ponašanja, ali i cjelokupna „ljudska politička psihologija skup adaptacija proizašlih iz traženja unutargrupne moći i utjecaja, te adaptacija proizašlih iz među-grupnih konflikta i iskorištavanja“.

S druge strane, Mark van Vugt[1] fokusira se na vođe te na psihologiju sljedbeništva (followership psychology). Van Vugt postavlja pitanje – koji je bio evolucijski „benefit“ bivanja pratiteljem, kao što velika većina ljudi jest, da se razvio koncept, tj. pozicija vođe. Naime, u odnosu na bivanje pratiteljem, bivanje vođom pospješuje status, povećava količinu dostupnih resursa te reproduktivni uspjeh individue. Odgovor je u grupama – uspješnije su bile grupe koje su imale vođu, pa samim time i pratitelje, od onih grupa bez vođa; bile su bolje koordinirane, uspješnije u lovu i u sukobima s drugim grupama.

Naši se preci nisu suočavali samo s ugrozama, već i s grupnim problemima, poput održavanja kohezije prilikom selidbe, dogovora oko podjele resursa ili organizacije mjesta obitavanja. Te dvije skupine zadataka „zahtijevale“ su vođe različitog karaktera i sposobnosti

Međutim, naši se preci nisu suočavali samo s ugrozama, već i s grupnim problemima, poput održavanja kohezije prilikom selidbe, dogovora oko podjele resursa ili organizacije mjesta obitavanja. Te dvije skupine zadataka „zahtijevale“ su vođe različitog karaktera i sposobnosti – agresivan, miroljubiv, ambiciozan, fizički snažan, persuazivan itd. Implikacija ovoga jest da je za uspješno preživljavanje bilo korisno točno prepoznati kvalitetnog vođu, a osjetljivost na fizičke i psihološke karakteristike koje su bile vezane uz kompetentnost potencijalnog vođe je bila adaptivna. Štoviše, Van Vugt ističe kako smo osjetljivi i na potrebe situacije, te možemo birati vođu koji ima karakteristike koje najbolje odgovaraju izazovu pred kojim se nalazimo.

Glasovanje u okviru evolucijske političke psihologije

U modernom svijetu politike najočitiji primjer biranja vođa je glasovanje. Ako su navedene pretpostavke točne, današnji bi glasači mogli biti pod utjecajem psiholoških mehanizama koji su bili važni za biranje vođa u našoj evolucijskoj prošlosti. S obzirom na to da je metafora sukoba i natjecanja prikladna za svijet politike, a izbore pogotovo, za očekivati je kako će glasači biti osjetljivi na karakteristike kandidata koje upućuju na njegovu[2] uspješnost u sukobima. U sukobima su bili prvenstveno uspješne osobe jačih fizičkih karakteristika, pa je za očekivati da ćemo na te karakteristike biti osjetljivi. Upravo to potvrđuje niz (eksperimentalnih) istraživanja – procjene dominantnosti, sposobnosti vođenja i kompetencije političkih kandidata pod utjecajem su njihovih fizičkih karakteristika, poput ljepote i simetričnosti lica, visine, i težine.

Sudionici koji su izloženi isključivo fotografijama kandidata koje ne poznaju procjenjivali su njihove kompetencije i iskazivali namjeru glasovanja, a te procjene su bile u korelaciji sa stvarnim izbornim uspjehom kandidata.

Jedno je istraživanje pokazalo kako među glavnim izvršnim direktorima postoji veza između dubine glasa, zadržavanja na toj poziciji i veličine kompanije. Slični su rezultati potvrđeni i u politici – kandidate dubljih glasova smatramo kompetentnijima za vođenje

S obzirom na ovo, moguće je kako smo osjetljivi na još neke karakteristike koje su bile vezane uz fizičku snagu. Primjerice, osjetljivi smo na neverbalne vokalne karakteristike glasa. Specifičnije, postoji povezanost između dubine glasa osobe i karakteristika koje toj osobi pridajemo – isključivo na temelju glasa sudionici procjenjuju muškarce s dubljim glasom privlačnijima, kompetentnijima, fizički i socijalno dominantnijima itd.

Jedno je istraživanje pokazalo kako među glavnim izvršnim direktorima kompanija postoji veza između dubine glasa, zadržavanja na toj poziciji i veličine kompanije. Dubina glasa ovisi o veličini, duljini i debljini glasnica što je povezano s razinom testosterona, koji je pak povezan s fizičkom snagom. Drugim riječima, na dubinu glasa smo osjetljivi jer je ona (bila) znak nečije fizičke snage i posljedično uspješnosti kao vođe.

Slični rezultati potvrđeni su i u sferi politike – preferiramo kandidate dubljih glasova te ih smatramo kompetentnijima za vođenje. S obzirom da je velika većina istraživanja glasa političara laboratorijskog tipa, kolege Irena Pavela Banai i Benjamin Banai sa Sveučilišta u Zadru, Lasse Laustsen sa Sveučilišta u Aarhusu, i ja, proveli smo nekoliko istraživanja glasovnih karakteristika stvarnih političara.

U prvom istraživanju, zanimalo nas je postoje li veza između vjerojatnosti pobjede kandidata za predsjednika i njegove dubine glasa. Kako bismo odgovorili na to pitanje, preuzeli smo podatke o svim predsjedničkim izborima na svijetu u periodu od posljednjih 10 godina, prikupili snimke njihovih govora te analizirali njihove glasove. U konačnici smo analizirali 51 par predsjedničkih kandidata, što predstavlja skup izbora na kojima je sudjelovalo preko 500 milijuna glasača.  Rezultati su pokazali kako su pobjednici na izborima imali značajno dublji glas, a i rubno je neznačajna bila veza između dubine glasa i postotka glasova koje je kandidat ostvario. Ovaj rezultat smo potvrdili i na drugom uzorku predsjedničkih kandidata, odnosno njihovih glasova. Kako bismo eliminirali probleme s različitim uvjetima snimanja izjava različitih kandidata, u drugom istraživanju smo koristili snimke debata unutar kojih su jednaki uvjeti za sve kandidate.

Zanimljivo, osim dubine glasa, značajnim se pokazala i varijabilnost dubine glasa. Ukoliko je varijabilnost niska, osobu percipiramo kao monotonu i potencijalno prijeteću, dok visoke razine varijabilnosti dubine glasa vezujemo uz suradnju i prijateljstvo. Dobili smo interakciju između dubine i varijabilnosti glasa i to takvu da su kandidati s dubljim glasom imali veću šansu za pobjedu, ali samo ako su imali varijabilniji glas (obrnuto vrijedi za kandidate s visokim glasom). Ti rezultati su pokazali kako situacija nije tako jednostavna, odnosno kako „privlačnost“ dubine glasa kod političkih kandidata ovisi i o nekim drugim karakteristikama.

Predsjednički pobjednici su imali dublje glasove od gubitnika, ali samo u državama u kojima su građani u većoj mjeri konzervativni. S druge strane, dubina glasa nije imala efekta na izborima u državama u kojoj je većina građana liberalna

Stoga nas je u trećem istraživanju zanimalo ima li ideologija glasača utjecaja na odnos dubine glasa i vjerojatnosti pobjede na izborima. Naime, dosadašnja laboratorijska istraživanja pokazala su kako osobe konzervativne ideologije u većoj mjeri preferiraju političke kandidate maskulinijih fizičkih karakteristika te dubljeg glasa. Jedan od razloga za taj nalaz bi mogli biti nalazi fizioloških istraživanja koji pokazuju kako su konzervativci osjetljiviji na prijeteće podražaje od liberala, ali i socio-psiholoških istraživanja koja pokazuju kako konzervativci u većoj mjeri od liberala percipiraju svijet kao prijeteće i opasno mjesto. U skladu s time, pretpostavili smo kako bi konzervativci mogli biti skloni biranju vođa koji su spremniji na sukob i/ili obranu vlastite zajednice, što znači da bi trebali biti skloniji birati kandidate s dubljim glasom. Upravo su to naši podaci i pokazali – predsjednički pobjednici su imali dublje glasove od gubitnika, ali samo u državama u kojima su građani u većoj mjeri konzervativni. S druge strane, dubina glasa nije imala efekta na izborima u državama u kojoj je većina građana liberalna.

Mogućnosti i ograničenja

U tekstu sam predstavio temeljne ideje i neke zanimljive nalaze iz područja evolucijske političke psihologije. Područje je izrazito propulzivno i zaista omogućava promišljanje i proučavanje teza povrh teorije racionalnog izbora i bihevioralističkih pristupa političkom ponašanja. Kao što su Hatemi i McDermott istaknuli, zaista su nam otvorena vrata razumijevanju politike naših predaka, koje nam u isto vrijeme mogu pomoći da bolje razumijemo trendove u modernoj politici. Međutim, čini se kako i dalje postoji određeno zaziranje kod razmatranja evolucijskih, i šire bioloških, mehanizama u istraživanjima političkog ponašanja. Razlozi za to su mnogi, a vjerujem u pozadini svih nalazi se ideja da ti pristupi ne otvaraju puno prostora za društvene promjene.

Ipak, nejasno je zašto bi baš političko ponašanje i mišljenje, kao samo jedan aspekt ljudskog ponašanja i mišljenja, bili imuni na evolucijske pritiske; upravo obrnuto, s obzirom na važnost drugih i života u zajednici, evolucijski pritisci oko politike, tj. organizacije i vođenja zajednice, čine se još važnijima. S druge strane, postoji čitav niz kritika cjelokupnog područja evolucijske psihologije u koja neću ovdje detaljno ulaziti, a i rezultati istraživanja se često interpretiraju izrazito redukcionistički. Primjerice, rezultati naših istraživanja odnosa glasa i uspješnosti političara samo govore o tome kako postoji veza između vjerojatnosti pobjede predsjedničkog kandidata i dubine njegovog glasa.

Riječ je o razumijevanju samo dijela (varijance) kompleksne odluke kome dati glas na političkim izborima; zanemaren je lokalni politički kontekst, prošla iskustva s kandidatima na izborima, njihovi programi, ostale kompetencije, političko znanje glasača, njihova motivacija za glasovanje itd. I čak kada smo pokazali da su glasači osjetljivi na glas političkih kandidata, to ne znači da su oni iracionalni. Da bismo to pokazali morali bismo tvrditi kako donose odluke isključivo na temelju glasa i, još važnije, kako glas političara nema veze s njegovom kvalitetom ni uspješnosti.

Naime, koliko je ovom autoru poznato, nema istraživanja koja provjeravaju jesu li karakteristike potencijalnih vođa koje su bile važne za uspješnost u našoj evolucijskoj prošlosti i danas vezane uz uspješnost političara. Osim toga, nedostaje istraživanja koja bi sukobila različite „znakove“, primjerice našu osjetljivost na znakove fizičke snage političkih kandidata i njihovih političkih stavova – drugim riječima, koliko smo osjetljivi na dubinu glasa kandidata, a koliko na udaljenost od njegovih političkih pozicija?

Posljednje, valja biti oprezan oko pojednostavljenog reduciranja raznolikosti lokalnog političkog konteksta i povijesnih specifičnosti na nekolicinu pitanja s kojima smo se kao zajednica suočavali u našoj dalekoj prošlosti. Da, neka pitanja se čine univerzalna, poput definiranja granica grupe ili raspodjele resursa, i sigurno su bila važna pitanja za opstanak naših predaka. Međutim, način na koji se ta pitanja postavljaju i odgovaraju doprinose ogromnom povećanju kompleksnosti svijeta politike i u konačnici mogu u većoj mjeri oblikovati političko ponašanje i mišljenje građana.

[1] Inače, o aktualnosti ovog područja govori još jedno posebno izdanje časopisa Leadership Quarterly na temu evolucije i biologije vodstva, koji će također izaći krajem 2018. godine. Gostujući urednik je upravo Mark Van Vugt.

[2] U cijelom tekstu koristim muški rod kada govorim o vođama, a razlozi za to nisu normativne ni vrijednosne prirode. Kao prvo, unatoč velikim društvenim promjenama u zadnjih 50ak godina, svijet politike je i dalje „muški svijet“, a glasači su često suočeni s biranjem među nizom muških kandidata. Ovo također ima implikacije za istraživanja, jer su nam kao  istraživačima dostupni u disproporcionalnoj mjeri podaci o muškim političarima/vođama. Kao drugo, evolucijska pretpostavka jest kako su postojali različiti evolucijski pritisci za muškarce i žene; muškarcima su, između ostalog, društveni status i dostupnost resursa, bili vezani uz njihov reproduktivni uspjeh, što su obje posljedice bivanja na vodećoj poziciji u zajednici (iako postoje i alternativna objašnjenja).