Plenković i reforme: Pogledajte samo savjetnike. I naučite živjeti ispod vode

Ivo Bićanić detaljno je analizirao mogućnosti da Vlada Andreja Plenkovića izvede odmah nakon izbora, ili poslije, ozbiljne reforme. Zaključuje da se mogu očekivati samo kozmetičke i plitke reforme, nikako one koje bi promijenile kroni-kapitalizam. Prepreke su u znanju, nepripremljenosti, dosad izraženim političkim osobinama premijera, otporima gubitnika i neizvjesnosti, kao i u izboru ministara i savjetnika

• Naslovna fotografija: Muzej ispod vode, Cancun

Među mnogim ekonomistima, kao i komentatorima, političarima, guruima i inim znalcima, a osobito ljubiteljima medijske pozornosti, rašireno je mišljenje da je najbolje vrijeme da se započnu i provode reforme neposredno nakon izborne pobjede. Smatra se da je opravdanje za tu tezu jasno i jednostavno i iznose se čak tri argumenta. Prvo, na valovima pobjede postoji većina koja se želi dokazati, među pobjednicima nema pukotina, pa sve lako prolazi, uključujući reforme. Drugo, to je trenutak kada se bez gubitka previše perja i gunđanja mogu izdržati bolni rezovi, društveni, grupni i pojedinačni, pa tako i troškovi privremenog gubitka blagostanja koje reforma neminovno podrazumijeva. Treće, do novih izbora osjetit će se povoljni učinci reformi pa će reformatori biti viđeni i nagrađeni kao spasitelji, odnosno moći će računati na ostanak na vlasti.

To su standardni argumenti u korist reformi odmah nakon izbora i izgledaju jako uvjerljivo. Za zakucavanje  ‘ovdje i sada’ koristi se još i korona-šok. Odnosi su ionako već poremećeni, vlada snažna neizvjesnost, pa zašto ne iskoristiti priliku i na put do “novog normalnog” ne ugraditi i reforme?

Ipak, stvar s prednostima postizbornih reformi nije tako jednostavna.  U Dodatku na kraju članka detaljnije je opisan primjer sa slike koji se nalazi u velikom broju udžbenika, a može se prilagoditi i različitim  dubinskim reformama (privatizaciji, transformaciji, stopama rasta i ubrzanju, ljudskom kapitalu, fiskalnoj konsolidaciji, prezastupljenom turizmu, samodostatnoj poljoprivredi itd.)

Bitno je, međutim, uočiti nekoliko zaključaka koje primjer ilustrira:

• postoje i prepoznatljivi su gubitnici reformi
• oni se lako organiziraju
• pritisci da se odustane prije nego što još nema dobitnika reformi su vrlo jaki
• ako put reformi traje dugo pritisci da se odustane su veći a vjerojatnost uspjeha manja
• postoje dodatni argumenti u korist reformi: tehnološke i organizacijske promjene itd.

Kad se to uzme u obzir  čudi u kojoj mjeri zagovornici argumenata o izvedbi reformi neposredno nakon izbora zaboravljaju teškoće s kojima se (nepripremljene) reforme suočavaju. Ako se pak uz to  u obzir uzmu i konkretni uvjeti u Hrvatskoj krajem 2020. i početkom 2021. vrlo je vjerojatno da u narednom razdoblju u Hrvatskoj neće biti gospodarskih reformi (kojima se ovdje bavimo jer je autor za druge stvari potpuna neznalica, a u vezi s ovim reformama se ponečega ipak još sjeća). Bit će dosta toplog reformskog zraka i puno priča, ali reformi neće biti. Nastaviti će se s ad hoc rješavanjem od slučaja do slučaja, s takozvanom muddling through politikom. Nastavit će se s refleksivnim intervencionizmom (reagiranje na događaje, a nikada anticipiranje), kako bi torekao Vladimir Pertot.

• Tri razine, dva primjera

Ako dakle reformi neće biti, kako će se stvari odvijati. Što se tiče ekonomskog reformiranja u Hrvatskoj u ovom trenutku, korisno je dakle razlikovati tri razine: kozmetičku, plitku i dubinsku (meni bi draži naziv bio korjenitu). Kozmetičke reforme mijenjaju šareni papir i ukrasne mašnice, vode stanovitim poboljšanjima, ali ne diraju u bitno, odnosno političku ekonomiju i ekonomske strukture. Plitke reforme pokušavaju ponešto promijeniti u ekonomskim strukturama jer je to naoko lakše promijeniti, ali ne diraju političku ekonomiju koja se prilagođava novim uvjetima. Neki sateliti otpadnu, no politička ekonomija ostaje u biti netaknuta. Treća razina reformi mijenja cijelu “gamu”, i bitne odrednice ekonomske strukture i političku ekonomiju i optimizirajuće ponašanje svih sudionika i svatko mora preispitati svoje ponašanje i promijeniti ga.

Slijede dva primjera. Prvi je iz javne uprave. Kozmetičkom reformom ukinuli bi se zamjenici općinskih načelnika i činovnici slične razine (treba vidjeti što će biti s tim probnim balonom, vjerojatno samo dim i magla), a plitkom reformom promijenio bi se ustroj općina tako jer bi se neke  spojile u veće cjeline. No dubinskom reformom promijenio bi se broj županija i općina i osnažile NUTS2 regije, što bi posve poremetilo prostorne strukture i klijentelističke lance. Drugi se primjer tiče turizma. Kozmetičkom promjenom ukinulo bi se ministarstvo turizma (što bi bilo dobro) ili bi se to ministarstvo spojilo s nekim drugim ministarstvom i uredio bi se odnos s turističkim zajednicama. Plitkom reformom bi se obuhvatio novi prostorni plan i postupak dobivanja građevinskih dozvola. A dubinskom bi se reformom promijenili uvjeti ulaganja na način da se investicije presumjere u druge sektore i krajeve, što bi zauzvrat bitno promijenilo i ekonomsku strukturu i političku ekonomiju, uz pad udjela turizma. (Usput: ovo posljednje bi se lako moglo. Sadašnja velika zastupljenost turizma poslovno je logična posljedica optimizirajućih ekonomskih agenata kojima postojeći uvjeti daju priliku privatizirati rentu i stvoriti kvazirentu. Kada bi se odnos uredio prema rikardijanskim rentama i maršalijanskim kvazirentama, ulaganja u druge sektore bila bi jednako zanimljiva kao u turizam i s vremenom bi se struktura promijenila. Novi odnos prema rentama i kvazirentama promijenio bi pak političku ekonomiju. No tko bi se usudio Istrijanima, Dubrovčanima ili Hvaranima oduzeti njihovu rentu?)

Sada se izrečena tvrdnja može preformulirati: dubinskih reformi neće biti. O kozmetičkim reformama će se puno pričati i znalački i vehementno raspravljati, a neke će se provesti “da se lijepo vidi i da dete ime ima”. Njih ne treba obezvrijediti jer će olakšati svakodnevni život, no važne stvari će i dalje ostati netaknute (repovi će biti kraći, ali plaćat će se iste stvari). Plitke reforme će se provjeravati “probnim balonima” i pokaže li se da za njih postoji prikladna podrška i da su im troškovi mali i gubitnici slabi, rastegnuto će se provoditi, pri čemu će se paziti da se nikome ne stane na žulj (ukinut će se poneki zamjenik ili općina, no zauzvrat će dobiti negdje drugdje iste beneficije). Međutim, dubinskih reformi, s jednom iznimkom, neće biti. Iznimka je dovršenje dubinske reforme EU/€ jer se ta reforma sada odlično poklapa s političkim ciklusom i premijer Plenković rukovodi njezinim planiranjem. Završit će se projekt EU/€, euro će biti uveden prije sljedećih izbora, uspješan zasvršetak tog projekta za rezultat će imati Plenkovićev reizbor (a Andrej Plenković i Boris Vujčić će posve opravdano s eurom ući u povijest).

Mate Granić lijevo i Zvonko Kusić (Wikipedia);

• Šest razloga, ali savjetnici

Ako je doista točno da ozbiljne promjene prometnih znakova i nove regulacije prometa neće biti, zašto nam ipak slijedi nešto kozmetike i prčkanja po plićaku? Za to postoji šest vidljivih razloga. Prvo, kadroviranje po načelu “s kim si takav si”. Drugo, kadroviranje po “sindromu asistenta”. Treće, preferencije prepoznatljive u dosadašnjem ponašanju. Četvrto, ‘ako nemaš ne klimaš’, odnosno raspoloživa znanja i ljudski kapital za pripremu i provedbu. Peto, nepotrebno gomilanje neizvjesnosti zbog korona-šoka i njegovih naknadnih šokova. I, nažalost, šesto: povijest kao učiteljica života koja nam kaže da uspjeh nije zagarantiran.

Krenimo redom, od kadroviranja po principu “skim si takav si“. Dovoljno je vidjeti koga si je premijer Plenković odabrao za savjetnike i konfidente (da ne kažemo consigliere). Tri umirovljenika, a uz njih još jednoga koji bi po godinama to trebao uskoro biti i onda još jednoga koji u vezi sreformama nije pokazao znanje, pa ni lateralno razmišljanje. To nije koktel za dubinske ekonomske reforme, ali jest za kozmetičke i “sigurne” plitke. Umirovljenici su Damir Krstičević, Mate Granić i Zvonko Kusić, po godinama bi u mirovinu uskoro mogao Davor Božinović, a osoba nedokazanih kompetencija je Zvonimir Savić. Ti ljudi jednostavno ne mogu savjetovati dubinske gospodarske reforme, što zbog dobi, što zbog neznanja, što zbog refleksa, a da se o dosadašnjem radu i ne govori.

Među njima se u vezi s gospodarskim reformama ističu dva savjetnika. Prvi je posebni savjetnik za društvena pitanja, što uključuje i gospodarstvo, Zvonko Kusić. On je umirovljeni liječnik nuklearne medicine i onkologije i dobrano je prekoračio sedamdesetu (rođen je 1946.). Možda ima intuiciju (u tim godinama!) za nadahnute procjene, no potpuno je sigurno i izvan svake je sumnje da nema potrebna tehnička znanja za savjete koji se od njega očekuju i da više nije u dobi u kojoj bi pratio rad drugih na tom polju. Drugi je Zvonomir Savić, posebni savjetnik za gospodarstvo. Ako je suditi po njegovim medijskim istupima (koje jako voli!), on nije pokazao poznavanje ekonomske teorije ni primijenjenih istraživanja, pa tako ni razumijevanje izvorišta briselskog žargona koji učestalo rabi. Ako do sada nije naučio ekonomsku teoriju, a rođen je 1976., onda nije vjerojatno da bude. U najboljem slučaju ako se dobronamjerno gleda, riječ je o “gore-dolje” ekonomistu (ova stopa raste, ovaj postotak pada, takozvani elevator economics, koji doduše cvate u Hrvatskoj, no to nije ozbiljna ekonomska analiza). Uz druge spomenute savjetnike, gospoda Savić i Kusić ne ulijevaju povjerenje da će biti bilo plitkih bilo dubinskih ekonomskih reformi.

U najboljem slučaju riječ je o elevator economics, što doduše cvate u Hrvatskoj, no to nije ozbiljna ekonomska analiza. Zvonimir Savić (HGK)

Slijedi kadroviranje po “sindromu asistenta”. Ako me sjećanje ne vara, prevladavajuća je pojava da profesori biraju asistente koji ih ne mogu zasjeniti ili ugroziti, a koji prihvaćaju da njihov napredak ovisi o profesoru koji na kraju radnog vijeka za nasljednika izabere onoga na čije se radove može supoptisati kao autor, često fiktivni. Premijer Plenković je daleko od kraja karijere, a “sindrom asistenta” ne očituje se samo u izboru spomenutog savjetnika Zvonimira Savića nego i u izboru ministara u novoj vladi. Po svemu što o njima znamo, ministri ne djeluju kao društvo samostalnih jakih ličnosti, sa znanjima potrebnima za provedbu reformi. U tom društvu dvije su iznimke  Davor Božinović i Radovan Fuchs, prvi je konfident i ima posebni položaj, a drugi je u godinama za mirovinu i slobodni strijelac s nedovšenom agendom iz prethodnog angažmana (nadajmo se da će agendu ovaj put dovesti do kraja). Međutim, svi ostali ministri djeluju kao nedvojbeni dokaz za izraženi “sindrom asistenta”.

Ponašanje premijera Plenkovića razotkrilo jer njegovu sklonost odugovlačenju, jer ako se dovoljno dugo čeka stvari postanu samorazumljive. Pokazala se još i tendencija mikroupravljanju, odnosno nastojanju da se upravlja svim procesima do najniže razine

Treći su izvor problema razotkrivene preferencije, odnosno tragovi ostavljeni na do sada prijeđenoj stazi (track record). Već su pedesetih godina ekonomisti uvidjeli njihovu važnost kada su otkrili kako im za niz rezultata ne treba detaljno poznavanje preferencija nego su im dovoljni obrazac ponašanja i nekoliko pretpostavki (Revealed preference theory Paula Sameulsona). U slučaju novog mandata premijera Plenkovića i njegove sklonosti dubinskim reformama nije bitno što premijer govori, on govori ono što misli da treba reći, nego je važno njegovo dosadašnje postupanje. Ponašanje premijera Plenkovića razotkrilo jer njegovu veliku sklonost odugovlačenju i odgađanju odluka jer ako se dovoljno dugo čeka, stvari postanu samorazumljive. Pokazala se još i tendencija mikroupravljanju, odnosno nastojanju da se upravlja svim procesima do najniže razine i nedostatku delegiranja (zato ne čudi da se ne poseže za briselskim načelom supsidijarnosti).

Na koncu, tu je  i izražena sklonost “sigurnosti” (koja je uzdignuta na pijedestal programa), a kojom se minimiziraju neizvjesnost i rizik (što ekonomisti dobro prepoznaju kao ponašanje kojim se otklanja rizik, takozvani risk averse behavior koje je uveo Milton Friedman). I tu smo došli do problema. Ni jedno od tih postupanja ne pogoduje dubinskim ekonomskim reformama. U dubinskim reformama “cvjeta sto cvjetova”, ne može se upravljati time tko “ulazi u igru”, neizvjesnost se nužno povećava, a dobitnici i gubitnici nisu unaprijed poznati.  Ako reforme šire područje tržišne abitraže, time se uvode mnogi novi samostalni akteri i neizvjesnost konačnih ishoda. Sve to zajedno nužno podrazumijeva nesigurnost i nemogućnost mikroupravljanja. Naravno, postoje i one druge reforme koje smanjuju tržišnu arbitražu i šire diskreciono odlučivanje države i čini se da je upravo njima sklon premijer Plenković (i na drugačiji način neki drugi). Kako sada stvari stoje, nije isključeno da će se tokom svojeg drugog mandata Plenković odlučiti za plitke i kozmetičke reforme, za koje vjeruje da njima može upravljati pa mu se stoga one čine”sigurnima”.

Sklonost sigurnosti ne pogoduje reformama. Krstičević, Plenković, Beroš (foto MORH)

Četvrti problem leži u potrošenosti ljudskog kapitala i raspoloživih znanja za dubinske ekonomske reforme. Hrvatska u ovom trenutku ta znanja naprosto nema. Što se gospodarstva tiče, odgovarajuća znanja je nekoć imala u zagrebačkom Ekonomskom institu i Zavodu za planiranje, među nastavnicima niza fakultetskih kolegija, i na još mnogo mjesta. “Komunisti” su jako dobro znali reformirati, doduše na svoj način, ali je za to postojala infrastruktura. Zavod je ukinut (grace à Borislav Škegro), kolegiji su se ugasili zajedno s ekonomskim studijima (svi danas žele menadžment, sve oblike financija, marketing i slične “instant” stvari za koje nije potreban Sitzfleisch), dok je Ekonomski institut tijekom nekoliko zadnjih uprava, a osobito u vrijeme ove sadašnje s Maruškom Vizek na čelu, izgubio znanja potrebna za pripremu i provedbu reformi.

Dubinske reforme ne provode se tek PowerPoint prezentacijama i raznim komentarima, to je ozbiljan posao.  Za postojeću razinu potrošenosti postoje dva zorna primjera. Prvi ima veze s poljoprivredom – naš plan poljoprivrednog razvoja izrađuje Svjetska banka jer Hrvatska za to nema dovoljno potrebnih znanja. Drugi primjer je tužna činjenica da svi ti zagovaratelji reformi “ovdje i sada” ne vide potrebu da se za reforme obave nužne pripreme, ni vremenske niti sadržajne. Zaboravljaju američku poštapalicu da je 90% uspjeha dobra priprema, a gube iz vida i iskustva dubinske reforme uvođenja eura, kojoj upravo svjedoče.

S ovim u vezi, nameće se usporedba tzv. “nizozemske” vs. “talijanske”škole. Prema prvoj, priprema ozbiljne dubinske reforme traje dulje od godinu dana, pa kada bismo danas čak i znali što reformirati i kada bismo za to i imali potrebna znanja, ništa se ne bi moglo dogoditi prije sredine 2021. Druga škola misli da je važno da se krene, pa će se onda po putu stvar irješavati, dorađivati, prilagođavatii improvizirati, no važno je da se kreće. Čini se da je ovaj drugi pristup ono o čemu pričaju vrli hrvatski reformatori i još se pritom pozivaju na hrvatsku ingenioznost za koju nisu potrebna znanja (kojih ionako nema).

Peto je korona-šok i njegovi odrazi (šok je dobar termin jer je riječ o, nadajmo se, jednokratnom insultu koji nema veze s ciklusima, uz koje se vežu pojmovi krize i recesije, osim možda s teorijom Realnih poslovnog ciklusa). Korona-šok i njegovi odrazi izazvali su velik rast neizvjesnosti. Na unutrašnjem planu zdravstveni šok jer se ne zna što će biti dalje i kako će se u novim uvjetima odvijati društveni i gospodarski život. Na vanjskom pak planu šok je u pravom smislu riječi ekonomski jer se ne zna kako će druge zemlje reagirati i kako će se to odraziti na malu Hrvatsku. To su uvjeti za vatrogasne mjere i upravljanja štetom i pitanje je koliko je korisno dodatno povećavati neizvjesnost dubinskim reformama koje s ovom situacijom nemaju veze. Naravno, odgovori na šok moraju biti teorijski utemeljeni, ali nije jasno koliko je uputno to miješati u gemišt s dubinskim reformama. Plitke reforme je vjerojatno moguće uklopiti (poput digitalizacije), no dubinske su već druga priča.

I konačno, povijest nas nažalost uči da uspjeh nije zagarantiran. Za uspjeh ne postoje jamstva, kao ni za Kuznetsov moderni eknomski rast, što bi trebao biti hrvatski ideal. Zemlje mogu, ali ne moraju uspjeti. Reforme mogu, ali ne moraju uroditi plodom. Ubrzanje rasta može biti tek privremena faza. Osim toga, povijest nas uči da političari vrlo nerado razgrađuju političku ekonomiju koja ih je dovela do i održava ih na vlasti. Plenković je na vlast došao zahvaljujući kroni kapitalizmu, zašto bi sada razgradio odskočnu dasku iako je glavna prepreka razvoju?

• Zaključno

Ako je sve ovo točno, onda je bolje prilagoditi očekivanja i sjetiti se savjeta mudrog rabina prije prijetećeg potopa: naučite živjeti pod vodom. Kako stvari sada stoje, dubinskih reformi neće biti, a one plitke i kozmetičke neće promijeniti najvažnije – lošu političku ekonomiju. I pritom valja upozoriti na dvije važne stvari. Prvo, više kozmetičkih i niz plitkih reformi ne tvore jednu dubinsku. Samo dubinske reforme mijenjaju političku ekonomiju i strukture. Kroni kapitalizam u Hrvatskoj neće nestati s kozmetičkim i plitkim reformama. Možda će dobiti ljudsko lice i postati “mekši”, ali rente i kvazirente ostat će ugrađene, zajedno s drugim nesavršenostima, u tržište kapitala. I drugo, ono vječno pitanje u raspravama ekonomista o provođenju reformi: treba li primijeniti šok terapiju naglim i brzim promjenama ili se usmjeriti postepenim i doziranim promjenam? To se pitanje tiče različitih oblika dubinskih, a ne niza kozmetičkih i plitkih reformi.

Za konac još i sljedeće: zaključak da Hrvatskoj ne trebaju dubinske reforme bio bi posve kriv. Zaključak da su reforme odgođene za neka druga vremena jer sadašnja vlast ih neće provoditi čini se vjerojatno točnim. Zato treba tiskati i gurati da se dubinske reforme ipak dogode, no ti pritisci moraju biti razumni. U gospodarstvu kroni kapitalizma (nepovoljne političke ekonomije), niskih stopa rasta (koje vode divergenciji narodnog gospodarstva, odnosno zaostajanju), neodrživih troškova starenja (i sektorskog deficita i neurednih preraspodjela), kao i rastućih ekonomskih nejednakosti (svih oblika) očito je da treba nešto stubokom mijenjati. Hrvatska s Danskom nije ni po čemu usporediva, pa čak ni po tome da je tamo samo nešto bilo trulo.

• Dodatak

Da stvar s očitim prednostima reformi odmah nakon izbora nije tako jednostavna može se pokazati primjerom. Zbog jasnoće izabran je primjer liberalizacije vanjske trgovine a nalazi se u velikom broju udžbenika, može se prilagoditi i drugim dubinskim reformama (privatizaciji, transformaciji, stopama rasta i ubrzanju, ljudskom kapitalu, fiskalnoj konsolidaciji, prezastupljenom turizmu, samodostatnoj poljoprivredi, itd.). Stoga čudi u kojoj se mjeri zaboravlja da stvari nisu tako jednostavne kako bi zagovornici argumenata o hitnim postizbornim reformama htjeli. Pogledajmo dakle slike i objašnjenja kretanja.

U primjeru (slika je posuđena iz udžbenika o rastu Thorvaldura Gylfassona) su dva sektora, jedan je izložen stranoj konkurenciji, a drugi je od nje zaštićen. Reformom vanjske trgovine uklanja se zaštita sa zaštićenog sektora i prate se efekti tog šoka. Počinje se s domaćim cijenama koje uključuju zaštitu (distorziju). Za te cijene gospodarstvo odabire najbolju točku E u kojoj su maksimizirani profiti i za te uvjete ne može više proizvoditi (jer je na krivulji kombinacija maksimalne tehnički dostupne proizvodnje)  pa je gospodarstvo u predreformskoj ravnoteži E. Reforma (liberalizacija vanjske razmjene) vodi svjetskim cijenama u kojima je relativna cijena zaštićenog sektora pala (pravac cijena je nakon reforme strmiji). Za nove uvjete E više nije ravnoteža koja maksimizira profite nego je to točka F.

Točka E je ravnoteža prije reformi a točka F je nova ravnotežna nakon reformi. Točka F je bolja, inače ne bi imalo smisla provoditi reforme. Bolja je jer uvoz i izvoz dozvoljava da se proizvodnja i potrošnja ne poklapaju i da zemlja specijalizira proizvodnje u kojima ima komparativne prednosti. Dakle nakon reformi zemlja proizvodi F a troši J a točka J je bolja od točke E prije reformi.

No za reforme je bitan put od početne točke E do konačne točke F (i J). Novoj cijeni neki se do sada zaštićeni ne mogu prilagoditi pa odlaze u stečaj, remete se dobavljački lanci i zbog nezaposlenosti pada potražnja, uslijed čega pada domaća proizvodnja u oba sektora, do točke M. Nakon te točke sektor koji je reformom izgubio zaštitu dalje propada ali drugi sektor pod utjecajem reforme počne rasti i u točki N dostigne predreformne razine. Proces daljeg pada povlaštenog sektora i širenje konkurentnog sektora se nastavlja sve do nove ravnoteže F. Točka Q je osobito važna, u njoj je postreformna i predreformna vrijednost proizvodnje ista, doduše uz različite strukture. Tek nakon te točke reforma postiže rast.

Za uspjeh reformi ključno je preskočiti točku N jer tek nakon nje reformski dobitnici mogu kupiti podršku gubitnika (steknu se uvjeti sa prolaz Scitovsky-Samuelsonogov testa prema kojem se prijelaz može ostvariti samo ako dobitnici dovoljno zarade da bi mogli, ne moraju ali mogu, kupiti podršku gubitnika). Nakon točke N reforma ima samoobnavljajući karakter. Do točke N nema dobitnika nego samo gubitnici i očekivani dobitnici.

Primjer se može dodatno”zakuhati” faktorima koji pogoduju reformama. Uvođenjem novih tehnologija iz svijeta, boljom specijalizacijom i korištenjem prednosti se krivulja tehničkih ograničenja seli van. Reforma dovodi do učinka reorganizacije. Onda bi nova ravnoteža bila na novoj krivulji koja je bolja od početne. Koliko je seljenje nije određeno ali je moguće. To bi dodatno ojačalo argumente u korist reformi.

Ovo je vrlo primitivan primjer. No i ovakav on ukazuje na tri važne stvari o reformama.

• Prvo, da su gubitnici reforme prepoznatljivi, obično ih je malo i lako se mogu organizirati da spriječe reforme, čak i kada su započete. Veliko je umijeće održati se na transverzali reformi između točke E i N a sobito točke E i M kada nema dobitnika. Ima puno pritisaka da se odustane.
• Drugo, opisana transverzala ne uključuje vremenska razdoblja. To je opis puta ali ne koliko traje put. Ako put od E do N traje dugo vjerojatnost uspjeha je manja i pritisci odustajanja su veći.
• Treće, bolja konačna postreformska ravnoteža F (i J) je bolja od predreformske E zbog učinka realokacije. Uz istu tehnologiju reforma postiže realokaciju raspoloživih resursa i bolju ravnotežu.