Prepoznavanje pseudoznanstvenih tvrdnji

U prvom članku o razlikama znanosti i pseudoznanosti ističe se da naglasak pseudoznanosti nije na ispitivanju i pokušaju opovrgavanja teorije nego na potvrđivanju. Taj važan obrazac vrlo je prepoznatljiv i u ideologiziranoj svakidašnjici

Trenutno svjedočimo neobičnoj promjeni odnosa između znanosti i zapadnog svijeta. Znanost je postala masivna – istraživača i projekata, pa onda i rezultata ima više nego ikad. Vijesti iz znanosti postale su dio svakog ozbiljnijeg medija, a mnogi su se znanstvenici aktivirali u javnosti. Istovremeno, predsjednik SAD-a drastično smanjuje financiranje istraživanja vezana za promjenu klime, javlja se skepsa prema cjepivima, GMO-ovima i općenito proizvodima farmaceutskih kompanijama.

Što je pseudoznanost i kakva je njena uloga u ovim pojavama? U kakvom su odnosu znanost i pseudoznanost? Je li pseudoznanost privlačnija od znanosti? Mogu li one miroljubivo koegzistirati?

Prvi dio ovog članka bavi se općenitim karakteristikama znanosti i pseudoznanosti, te na par primjera ilustrira njihove razlike. Drugi dio bavit će se problemom osobnih uvjerenja i kriterija njihove procjene, a treći će pokušati istražiti što nas privlači pseudoznanosti.

O razvoju znanstvenih teorija

Prije oko dvije i pol tisuće godina, grčki filozof Sokrat postavio je temelje znanstvenog načina razmišljanja. On je prepoznao kako se na filozofska pitanja poput „Što je čovjek?“ ili „Kako funkcionira svijet?“ ne može kvalitetno odgovoriti bez prethodnog razvijanja nekakve metodologije, odnosno načina razmišljanja o tim pitanjima. Prema tome, pitanje „Što je (predmet istraživanja)?“ možemo zamijeniti pitanjima: „Kako mogu saznati više o (predmetu istraživanja)? Kakve nove metode ili alate mogu razviti?“ Takvim pristupom istraživanja prestaju biti binarna (jesam/nisam dostigao cilj) i postaju postepena – cilj je napredovati (Newton: If I have seen further it is by standing on the shoulders of giants.) U tom smislu, umjesto da pruži gotove odgovore na gore postavljena pitanja, ovaj će članak pokušati čitatelju dati alate koji će mu pomoći u razmišljanju.

Problemom granice (demarkacije) znanosti i pseudoznanosti intenzivno su se bavili filozofi Karl Popper, Thomas Kuhn i Imre Lakatos u drugoj polovici prošlog stoljeća. Budući da je pseudoznanost oprečna znanosti, prvo je valjalo dobro opisati znanost. Popper je predložio kako znanstvene teorije moraju biti takve da ih je nužno eksperimentom moguće provjeriti, odnosno srušiti (Irrefutability of a theory is a vice, not a virtue.) Konstantnim provjerama, odnosno pokušajima rušenja teorije evoluiraju – dobre opstaju i prilagođavaju se, a loše nestaju. Kuhn i Lakatos primijetili su kako u znanstvenoj zajednici često dolazi do usporedne evolucije više suprotstavljenih teorija, koje se međusobno pokušavaju srušiti.

Na primjer, u 18. stoljeću za objašnjenje procesa gorenja natjecale su se dvije teorije: flogistona (Georg Ernst Stahl) i oksidacije (Antoine Lavoisier). Zagovornici prve tvrdili su kako je gorenje oslobađanje flogistona, dok su drugi tvrdili da se prilikom gorenja troši kisik. Preciznim vaganjem Lavoisier je srušio teoriju flogistona, pokazavši kako prilikom gorenja dolazi do očuvanja mase. Slični primjeri povijesno usporednih, međusobno suprotstavljenih teorija mogu se pronaći i u fizici i biologiji.

Suprotstavljene teorije		Odlučujući eksperiment
Flogistonska teorija	Teorija oksidacije	Vaganje (Lavoisier, oko 1780.)
Vitalistička teorija	Organska kemija i biokemija	Sinteza ureje (Wöhler, 1828. )
Teorija etera	Moderni elektromagnetizam	Michelson-Morleyev eksperiment (1887.)

Danas ima značajno manje direktno suprotstavljenih teorija (npr. teorija struna i kvantne gravitacije), no usporednih istraživačkih projekata ima više nego ikad. To je zato što su problemi postali vrlo teški (nanostrojevi, materijali neobičnih svojstava, lijekovi specifično prilagođeni pacijentu), a broj potencijalnih rješenja je vrlo velik. Na primjer, najozbiljniji kandidat za individualiziranu gensku terapiju, CRISPR-Cas9 sustav, otkriven je istraživanjem Streptococcus pyogenes, jedne od desetaka tisuća bakterijskih vrsta.[1] Zbog velikog broja usporednih istraživanja selekcija je velik problem – zato je u modernoj znanosti važno redovito publicirati rezultate i tako poticati evoluciju uspješnih teorija, odnosno istraživačkih programa.[2]

Pseudoznanost i kriterij demarkacije

A što je onda pseudoznanost?  U okviru ovog članka pseudoznanost ćemo definirati kao krivotvorinu znanosti, odnosno pokušaj klasifikacije neke neznanstvene teorije kao znanstvene. To znači da pseudoznanost i znanost dijele istu tematiku ali se razlikuju, primarno u metodologiji. Kao kriterij procjene pripada li neka tvrdnja znanosti ili pseudoznanosti, Lakatos predlaže analizu šire cjeline – istraživačkog programa unutar kojeg se ta tvrdnja nalazi. Znanstveni istraživački programi imaju sljedeće karakteristike:

• Temelje se na teorijama koje su produkt duge evolucije. Grade se na nizu sukcesivnih eksperimenata i provjerljivih predviđanja. Naglasak je na pokušaju opovrgavanja teorije odnosno testiranju njenih granica.
• Nude niz međurezultata koji su proizašli iz razvijanja metodologije (Sokrat!).
• Rezultati i detalji istraživanja se objavljuju u znanstvenim časopisima te podliježu kritici.
• Uklapaju se u postojeću znanstvenu paradigmu – daju slična (ili bolja!) predviđanja, odnosno rezultate kao i usporedni istraživački programi ili srodna znanstvena područja.

Temelji znanstvenih programa vrlo su debeli i čvrsti, ali i jasno vidljivi, tako da ih bilo tko ih može pokušati srušiti. U pseudoznanosti nema građenja uvis, već niz tvrdnji  na klimavim temeljima se lako napuštaju. U slučaju potopa nije teško skočiti na susjednu tvrdnju ili izgraditi novu.

Prema Hanssonu, karakteristike pseudoznanstvenih istraživačkih programa su:

• Temelje se na teorijama koje su statične, koje nisu nastale dugom evolucijom već proizlaze iz autoriteta ili neponovljivog eksperimenta. Naglasak eksperimenata je na pokušaju potvrđivanja teorije, a ne opovrgavanju.
• Ne nude međurezultate, već samo konačni rezultat.
• Rezultati istraživanja se objavljuju, ali ne u znanstvenim časopisima. U objavama nema detaljnih opisa eksperimenata koji bi omogućili njihovu reproducibilnost.
• Ne uklapaju se u postojeću znanstvenu paradigmu. Često dolaze u sukob s čvrstim prirodnim zakonima (npr. zakonom očuvanja energije).
• Rušenjem određene teorije dolazi do brzog „skoka“ u novu teoriju, bez valjanog objašnjenja.

Temelji znanstvenih istraživačkih programa vrlo su debeli i čvrsti, ali i jasno vidljivi, tako da ih bilo tko ih može pokušati srušiti. Aktualne teorije vrlo su visoko – temelje se na velikoj količini prethodnih teorija i rezultata, i međusobno su umrežene. S druge strane, u pseudoznanosti nema građenja u vis, već postoji niz tvrdnji koje leže na klimavim temeljima i koje se lako napuštaju u slučaju potopa – nije teško skočiti na susjednu tvrdnju ili izgraditi novu.

Znanost ili pseudoznanost?

Pogledajmo sad nekoliko tvrdnji – pripadaju li one znanosti ili pseudoznanosti?

1. Zakon o radioaktivnom raspadu nije pouzdan jer ne znamo jesu li u prošlosti prirodne konstante bile jednake kao danas. Prema tome, ni radiometrijsko datiranje nije pouzdano.

Tvrdnjom (1) često se koriste kreacionisti kako bi otvorili mogućnost da je Zemlja stara oko 6000 godina. Sama tvrdnja je neprovjerljiva – nemoguće se vratiti u prošlost i izmjeriti prirodne konstante, što znači da ju je nemoguće opovrgnuti, odnosno potvrditi. Dakle, ona ne pripada znanosti, jednako kao ni pitanje postojanja boga niti diskusija o najdražoj boji. Međutim, takve tvrdnje postaju pseudoznanost  u onom trenutku kada ih netko netko pokuša progurati pod znanost.

Pogledajmo sada istraživački program u koji se tvrdnja (1) uklapa. Njeni zagovornici (kreacionisti „mlade Zemlje“) starost Zemlje određuju iz apsolutnog autoriteta, a teoriju im je nemoguće provjeriti eksperimentom. Ne nude provjerljiva predviđanja niti međurezultate. S druge strane, radioaktivni raspad vrlo je dobro istražen fenomen koji nudi provjerljiva predviđanja (promjena mase u vremenu) i ima niz srodnih rezultata (nuklearna energija). Također, radiometrijsko datiranje je konzistentno – rezultati dobiveni mjerenjem više različitih izotopa međusobno se potvrđuju, a i slažu se s drugim metodama datiranja. Osim toga, rezultati radiometrijskog datiranja dobro se uklapaju u postojeće teorije iz susjednih područja – kozmologije i biologije.

2. …morphic energy field resonance[3]

Kako je pseudoznanost krivotvorina znanosti, tako je i njen jezik krivotvorina znanstvenog jezika. Razlikovati ih možemo prema namjeri – (dobar) znanstveni jezik koristi jednoznačne, dobro definirane termine, dok pseudoznanstveni jezik tek pokušava zvučati kao znanstveni. Konkretno, gornja sintagma nema nikakvo značenje, no na prvi pogled djeluje znanstveno. O problemu definiranja pojmova lijepo je pisao Lewis Carroll:

‘I don’t know what you mean by “glory”,’ Alice said.

Humpty Dumpty smiled contemptuously. ‘Of course you don’t — till I tell you. I meant “there’s a nice knock-down argument for you!”‘

‘But “glory” doesn’t mean “a nice knock-down argument”,’ Alice objected.

‘When I use a word,’ Humpty Dumpty said, in rather a scornful tone, ‘it means just what I choose it to mean — neither more nor less.’

Srećom, u današnje je vrijeme lako bilo koji termin upisati u internetsku tražilicu. Ako na prvoj strani rezultata ne pronađete jasnu definiciju, dobra je šansa da se radi o pseudoznanstvenom terminu.

3. With the Flaska bottle, we bring the vibrational structure of water closer to the structure of spring water, i.e. water in its natural environment – this is called water structuring. [4] [1,2]

• Jerman I., Ružič R., Krašovec R., Škarja M., Mogilnicki L., Electromagnetic Biology and Medicine, 2005 24 (3) 341-354.
• Arani R., Bono I., Del Giudice, E., Preparata, G, Int J Mod Physics, 1995 (9) 1813-1841.

U odnosu na prethodne, ovaj primjer izgleda puno ozbiljnije. Imamo jasnu definiciju novog termina, naizgled potkrijepljenu referencama na znanstvenu literaturu. No, prvi citirani rad objavljen je u časopisu koji nije povezan sa modernom znanstvenom zajednicom, a u njemu je opisan eksperiment nevezan uz tvrdnju (3). Drugi citirani rad je iz ozbiljnog časopisa (International Journal of Modern Physics B), no hipoteza koju nudi je relativno blaga – autori predlažu kako u nekim uvjetima nastaju uređeni nakupine molekula vode, koje pokazuju interakciju s elektromagnetskim zračenjem. Prema tome, gore opisani fenomen (strukturiranje vode unutar boce) nikako ne slijedi iz priloženih citata, no čitatelj treba uložiti značajan trud kako bi to provjerio.

Jedna zanimljivost oko tvrdnje (3) jest da nudi očiti eksperiment kojim bi se mogla provjeriti, odnosno opovrgnuti. U kemijskim laboratorijima, vibracijska struktura različitih tvari se svakodnevno određuje spektroskopskim metodama. Dakle, mogli bi se snimiti spektri vodovodne vode prije i poslije gore opisanog tretmana i usporediti sa spektrima izvorske vode. Mogući rezultati su:

Rezultat	Zaključak
Svi su spektri isti.	Nema razlike u vibracijskoj strukturi izvorske i vodovodne vode. Tvrdnja (3) je pseudoznanstvena.
Spektri vodovodne i izvorske vode su različiti, no gore opisani tretman nema efekta na vodovodnu vodu.	Ima razlike u vibracijskoj strukturi izvorske i vodovodne vode. Tvrdnja (3) je pseudoznanstvena, ali samo u marketinškom smislu.
Spektri vodovodne i izvorske vode su različiti i gore opisani tretman čini vodovodnu vodu sličniju izvorskoj.	Ima razlike u vibracijskoj strukturi izvorske i vodovodne vode. Tvrdnja (3) je istinita i znanstvena.

Međutim, takav eksperiment autori tvrdnje (3) odbacuju te umjesto toga sugeriraju kako se taj efekt odvija na suptilnom, ne-termalnom nivou te da se ne može detektirati metodama konvencionalne znanosti (sic!).

4. (Ova studija) pokazuje da (novi antipsihotik) daje značajno manje nuspojava od 8 mg Risperidona.

Patent za Risperidon, jedan od najpoznatijih svjetskih antipsihotika, istekao je 2007. godine, nakon čega je njegova cijena dramatično pala. Svatko tko je nakon 2007. htio plasirati novi antipsihotik na tržište morao je demonstrirati kako je njegov lijek značajno bolji od jeftinog Risperidona. Kako je efikasnost antipsihotika teško kvantificirati, jedan od osnovnih kriterija za ocjenu novih lijekova bio je broj nuspojava. U tom smislu, tvrdnja (4) čini se kao dobra vijest. No, radi li se o znanstvenom zaključku ili krivotvorini?

Lexchin je 2003. godine analizirao niz kliničkih studija različitih lijekova i zaključio kako studije financirane od strane farmaceutskih kompanija značajno češće donose zaključke u korist svojih sponzora nego neovisne studije.[5] Prema tome, na listu karakteristika pseudoznanosti treba dodati još jednu točku – financijsku korist.

U drugom dijelu…

Nepristranom čitatelju dosadašnji bi se primjeri mogli učiniti banalnima, osobito nakon prepoznavanja njihovog konteksta. No, promijeniti mišljenje neutralnom promatraču daleko je lakše nego nekome tko već ima neko prethodno uvjerenje. Upravo zato su rasprave o temama kao što su cjepiva ili GMO-ovi, gdje se često hoda po granici (pseudo)znanosti, vrlo polarizirane – obje strane u debatu ulaze s čvrstim uvjerenjima. O tome kako raspravljati u takvim situacijama, i o konkretnim primjerima takvih sukoba znanosti i pseudoznanosti čitajte u drugom dijelu.

Igor Rončević radi kao poslijedoktorand na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.

Ilustracije nacrtala Petra Kožar.

Bilješke

[1] Ne postoji konsenzus o broju vrsta bakterija, a procjene se kreću od oko 50 000 do 10¹² (Locey, J. K., Lennon, J. T., PNAS 2016 113 (21) 5970-5975.).

[2]  Istraživački program predstavlja zaokruženu, strukturiranu cjelinu koja se sastoji od niza istraživanja (projekata) okupljenih oko jedne ideje (Lakatos).

[3] Preuzeto iz: Massimo Pigliucci and Maarten Boudry, Philosophy of Pseudoscience, The University of Chicago Press, Chicago, 2013.

[4] Preuzeto s: https://www.flaska.eu/water-structuring

[5] Preuzeto iz: J. Lexchin, L. A. Bero, B. Djulbegovic, O. Clark, BMJ 2003 326 (7400) 1167-1170.