QAnon. Zloupotreba djece u političkoj propagandi. Evolucijska i socijalna psihologija

Facebook je nedavno odlučio, zbog 'opasnosti za društvo', ukloniti sav sadržaj vezan uz QAnon, pokret koji je izrastao na bizarnim teorijma o tome kako elite vode masovnu svjetsku operaciju porobljavanja, pedofilskog zlostavljanja, mučenja i ubijanja djece koju se čak i jede. Heroj pokreta je Donald Trump koji se potajice bori protiv globalnih pedofilskih struktura. Goran Mihelčić piše o psihološkim mehanizmima koji omogućavaju uspjeh takvim pokretima

• Naslovna fotografija: Djeca, političko pitanje (The Mountaineer)

Ovu je godinu uz ostalo obilježio snažan porast interesa za borbu protiv krijumčarenje djece. Na žalost, u moru kriza 2020. godine ni ova vijest nije dobra. Iza nje stoji taktika radikalne fanatične skupine QAnon. U minskom polju moralnih pitanja univerzalan je konsenzus da su djeca nevina, vrijedna, nemoćna i budućnost društva, pa im je stoga potrebna zaštita. Pozivanje na dobrobit djece svojevrsni je evolucijski oblikovan alat za varanje jer prekida svaku daljnju racionalnu raspravu. Protivnici se lako mogu obojati kao u najboljem slučaju bešćutne, a u najgorem slučaju kao aktivno zle osobe. Radikalni pokreti okrenuli su se kooptiranju brige za djecu da bi legitimizirali svoja antiinstitucionalna stajališta.

Trogodišnji Sirijac Alan, fotografija koja je obišla svijet.

Nastavak vrste odnosno društva kroz nove članove očita je činjenica. Ljudi su neupitno najuspješnija prosocijalna životinjska vrsta. Njihovi preci evolucijski su se okrenuli K-strategiji reprodukcije (ulaganju u preživljavanje potomaka) naspram R-strategiji (ulaganju u što veći broj potomaka). Analogna tendencija očituje se i u povijesno (civilizirano) doba kada demografsku tranziciju karakterizira pad prosječnog broja djece po obitelji, a povećano ulaganje u postojeću djecu. S time se podudara rast zabrinutosti i u politici za dobrobit djece.

Životima djece i žena davana je prednost u zaštiti jer su smatrani članovima društva ovisnima o muškarcima. Lako se prisjetiti zamjerke da je među migrantima bilo ‘previše’ muškaraca koji su se ‘trebali’ vratiti u ratnu zonu. Za razliku od drugih skupina koje treba zaštititi, kad je riječ o djeci nemoguće je opovrgnuti da se radi o nesamostalnim i nevinim pripadnicima društva.

U većini zemalja jedan od prvih problema koji se nastojao zakonski regulirati bio je dječji rad (dijelom potaknut i u to doba šokantnim padom prosječnog broja djece u obiteljima). Odnos u kojemu se roditelj brine za dobrobit djece temeljni je paternalistički model i lako se prepoznaje u fraziranju različitih političkih ciljeva, primjerice u borbi protiv siromaštva, spašavanju nerođenih života ili zaustavljanju klimatskih promjena (da se planet sačuva za buduće generacije).

Kriteriji dobrobiti djece promijenili su se nakon demografske tranzicije iz pukog preživljavanja i odrastanja u današnju paradigmu sretnog i slobodnog djetinjstva. Jedan od pionira razvojne pedijatrije, Kenneth Sunderland Holt, 1975. je u svojem članku The Handicapped Child ustvrdio da je svako dijete čije potrebe nisu zadovoljene, a djetinjstvo „nije sretno, sigurno, zaštićeno i nevino“ zapravo hendikepirano. Sociolozi Alan Prout i Allison James upozorili su da se koncept djetinjstva razvijao paralelno s globalizacijom i industrijalizacijom. Kriteriji dobrobiti djece prije su bili mnogo ‘blaži’ i odnosili su se na puko preživljavanje i rano stjecanje odgovornosti odraslih. Tek je u 20. stoljeću nastala ideja da se radi o univerzalnom iskustvu koje nadilazi sva ostala pitanja identiteta i izdvaja djecu iz sfere političkih podjela koje se često projiciraju i unatrag.

Za prosocijalnu vrstu bitna je kohezija skupine, a jedna od ključnih kognitivnih adaptacija je suosjećanje.[i] Ovisno o teorijskom modelu, empatija povećava dobrobit potomstva time i šanse za njihovo preživljavanje, čini muškarce privlačnijima kao dugoročne partnere ženama te omogućuje ne samo izbjegavanje sukoba s nesrodnicima, već i suradnju s njima. Suosjećanje je najsnažnije kada se žrtve percipiraju nevinima za svoje probleme. Primjeri su pomaganje ljudima nakon prirodnih katastrofa ili nesreća, ali i izopćavanje bivših ovisnika iz društva.

Jedna osoba u patnji izazvat će veću spremnost za pomoć nego pet njih. Spremnost na pomaganje izravno povezana sa brojem žrtava ispred nas, no obrnuto proporcionalna tom broju. To se naziva fenomenom jasno prepoznatljive žrtve

Suosjećanje je duboko ukorijenjeno u ljudski um, no oblikovano je da funkcionira potpuno subjektivno, a ne objektivno. Pokreće ga jedna osoba, obično u izravnom i vidljivom kontaktu. To je još sredinom 20. stoljeća uočio ekonomist i Nobelovac Thomas Schelling smatrajući da se radi o fenomenu reakcije na patnju, a ne o prevenciji patnje. Psiholog Paul Slovic istraživanjima je pokazao kako je spremnost na pomaganje izravno povezana sa brojem žrtava ispred nas, no obrnuto proporcionalna tom broju. Jedna osoba u patnji izazvat će veću spremnost za pomoć nego pet njih. To se naziva fenomenom jasno prepoznatljive žrtve, a postoji više objašnjenja za njega, među kojima se najboljim se činim živost jedne žrtve. Jedna jasno prepoznatljiva osoba aktivirat će neurološke strukture u mozgu koje prepoznaju i repliciraju emocije u promatraču, a stvara se i osjećaj osobne blizine sa žrtvom. Dok je u predcivilizacijsko vrijeme bio potreban izravan osoban kontakt za aktiviranje suosjećanja putem ovog mehanizma, danas ga je banalno lako postići zahvaljujući kruženju fotografija i snimaka.

Istraživanja su pokazala da su slike djece u patnji idealni okidači suosjećanja, pa nije iznenađujuće što su politika i marketing prepoznali djecu kao idealni promidžbeni alat. Najučinkovitije humanitarne kampanje su one koje imaju bezvremenski prikaz jedne žrtve. Za osvješćivanje o problemu gladi u Sudanu bila je ključna fotografija djeteta koje umire od gladi i lešinara koji čeka u blizini. Humanitarne organizacije zato često koriste fotografije jednog jasno vidljivog djeteta u patnji kao najučinkovitiji način prikupljanja donacija (jedan oblik toga je i sponzoriranje pojedinog djeteta). Već je uobičajeno da se javnost ujedini za prikupljanje novca za liječenje pojedinog djeteta u patnji poput primjerice u Hrvatskoj Mile Rončević ili Lane Bendelje. Aktualni je primjer korištenje fotografija djece kako osamljeno sjede u klupama da se pozove na nehumanost nošenja maski, pri čemu fotografije aktiviraju fenomen jasno prepoznatljive žrtve.

Tragedija sudanske djece. Fotografija nagrađena Pulizzerom 1994. (Wikipedia)

• #SaveTheChildren i duboke istine

Nedavno je Facebook objavio da će ukloniti sav sadržaj vezan uz QAnon pokret zbog „njegove opasnosti za društvo“. Izrastao je na bizarnim teorijma o tome kako elite iz svijeta politike, zabave i ekonomije vode masovnu svjetsku operaciju porobljavanja djece koja se pedofilski zlostavljaju, muče, ubijaju i čak jedu. Predsjednik Donald Trump heroj je i genij kojega je unovačila američka vojska da se potajice bori protiv globalnih pedofilskih struktura koje uključuju papu Franju, glumca Toma Hanksa i druge. Sam Trump je više puta zanijekao da zna za QAnon i odbio ga osuditi, iako je bio upoznat s detaljima pa je izjavio da nije siguran da pokret „nije možda i dobra stvar“,  da ga njegovi sljedbenici „jako vole,“ i da se „vrlo snažno protive pedofiliji i slažem se s time, slažem se s time vrlo mnogo.“ Istovremeno je čestitao na stranačkom predizboru Marjorie Taylor Greene koja će za nekoliko tjedana biti izabrana u Kongres. Ona je prethodno izjavila da postoji „jedinstvena šansa da se svrgne ova globalna kabala pedofila koji štuju Sotonu.“

Prema istraživanju iz ožujka ove godine, tri četvrtine (76%) Amerikanaca nije znalo ništa o QAnonu, a samo 20% nešto malo. Ovo je apsurdno malo s obzirom na medijsku pozornost koju dobivaju, a pogotovo u usporedbi s drugim teorijama zavjere. QAnon se često etiketira kao desničarska zavjera zbog podržavanja Trumpa, no istraživanja pokazuju da je jedva nešto popularniji među Republikancima. QAnon je aktivan i u drugim zemljama poput Kanade (gdje je jedan pobornik u srpnju naoružan upao u rezidenciju kanadskog premijera) i Njemačke (gdje je mutirao u kombinirani Korona-Pegida-Reichsbürger[ii] pokret). Prisutan je i u  Hrvatskoj, a nedavno izbrisana glavna Facebook grupa imala je više od 8000 članova.

Bizarnost njegovih tvrdnji pokazala se ozbiljnom preprekom za širenje van male, no vokalne manjine. Da bi izbjegao stagnaciju i marginaliziranje QAnon je počeo preotimati pokret borbe protiv krijumčarenja djece. Krilatica #SaveTheChildren započeta je kao legitimni poziv za prikupljanje donacija za humanitarnu organizaciju Save the Children. Pobornici Qanon-a pretvorili su ga ne samo u most za svoje teorije, nego u svoju retoričku utvrdu. Tko god kritizira QAnon izvrgava se opasnosti da se svrsta u protivnike borbe protiv krijumčarenja djece. Između srpnja i kolovoza interakcija na objavama s krilaticom #SaveTheChildren porasla je 500%, a potom ju je Facebook privremeno zabranio jer je „izvlačila na vrh niskokvalitetan sadržaj.“ U kolovozu je jedna od najpopularnijih vijesti na društvenim mrežama bila informacija o dodjeli državnih sredstava američkog Ministarstva pravosuđa organizacijama koje pružaju utočište žrtvama krijumčarenja ljudi. Iako se ne radi ni o čemu posebnom, vijest je preuzeo QAnon kao dokaz Trumpove borbe protiv pedofila. Javna tajna o pedofilskim aktivnostima Jeffreya Epsteina asimilirana je kao dokaz postojanja svjetske pedofilske elite. QAnon je u srpnju bio 10 puta popularniji na tražilicama i socijalnim mrežama nego početkom ove godine.

Psihologijski gledano, borba protiv krijumčarenja djece neupitno je moralno dobro, stoga se svaki čin ili vijest vezana uz nju automatski širi i pojačava informacijskim ekosustavom bez pretjeranog kritičkog razmišljanja sudionika. Osobito se pokazala popularnom temom u heterogenoj demografskoj skupini mlađih i srednje odraslih ženskih osoba koje uključuju pobornice zdravog načina života i zdravih aktivnosti, pozitivnog razmišljanja i često javno dijele poruke o prosocijalnim aktivnostima. Mnogima od njih zajedničko je uvjerenje da postoji neka dublja istina o zdravom duhovnom i tjelesnom životu koje je moguće postići usvajajući posebne navike koje većina stanovništva ne prakticira. Lako je vidjeti elemente u rezoniranju koji mogu biti slični onima sklonim dijeljenju urota, makar se nalazili na suprotnim krajevima političkog spektra. U travnju ove godine, Mother Jones je naveo brojne primjere pobornika wellnessa, alternativne medicine, psihijatara i nutricionista koji su počeli širiti teorije. Samo mali dio njih imao je prethodnu povijest baratanja urotama (o cijepljenju), a gotovo nitko desničarskih uvjerenja.

Pobornici zdravog života, ženskih prava, wellnessa, i prirodnih rješenja obično su skloni individualizmu, traženju nekonvencionalnih informacija i iskustava, otvorenosti, važna im je autonomija, jednakost u ekonomskim pitanjima, te ne vjeruju autoritetima što ide u prilog predispoziciji za otpor institucijama i dominantnim medijima. Istraživanje iz 2017. pokazalo je da su većina pobornika teorija urota o cijepljenju na Facebooku žene, a istraživanje iz 2015. da su sklonosti alternativnoj medicini i prirodnim tretmanima povezane sa prihvaćanjem pseudodubokoumnih tvrdnji i urota. U Njemačkoj su krajem kolovoza za QAnonovskog prosvjeda prosvjednici silom prodrli u Reichstag, a jedna od vođa tog čina bila je naturopatkinja Tamara Kirschbaum koja se ponosno javno proziva glasom QAnon pokreta.

Fotografije prebijene i zlostavljane djece pogotovo su se pokazale učinkovitima za privlačenje osoba roditeljskih predispozicija, obično majki. Budući da su muškarci glavni počinitelji pedofilskih činova i ozbiljnog nasilja prema djeci, ova zabrinutost je podržana i feminizmom. Na jednom od prosvjeda Freedom for the Children organiziranog 22. kolovoza ove godine u Londonu dominirale su žene, često majke koje su povele svoju djecu. Jedna od osoba najzaslužnijih za širenje opasnog dokumentarca Plandemic je Christine Northrup, ginekologinja, ženski guru i autorica bestselera Women’s Bodies, Women’s Wisdom. U dokumentarcu nije vidjela ništa sporno, štoviše obožavateljima je rekla da je u njemu „sve izneseno.“

O politici a ne o siru: Anna Marie Michaels

Uz majke i pobornice zdravog života, ranjivim su se pokazale i tzv. influenserice na društvenim mrežama. Osobito na Instagramu, mnoge od njih okrenute su veličanju potrošačkih dobara poput uređenja stana, dobre hrane ili motivacijskih poruka (pa su i jedna od zlatnih ciljanih skupina potrošačkih industrija). Mnoge od njih za problem su čule tek od drugih influensera iz područja životnog stila i mode, a u razgovoru za Atlantic priznale su da ne znaju ništa o QAnonu. U Njemačkoj se očitovao u Querdenker pokretu (njem. „nekonvencionalno razmišljanje“ odnosno „kontrarijanci“) koji uključuje ljude poput veganskog kuhara Atille Hildmanna i alternativne psihoterapeutkinje Ellen Kalwait-Borck.

Zoran primjer je Anna Marie Michaels, blogerica koja se obogatila pišući o hrani, putovanjima, zdravom životu i „življenju života punim plućima.“ Ove godine njene standardne teme o gubitku težine, opasnostima cjepiva i prednostima pijenja nekuhanog mlijeka zamijenili su tekstovi o QAnon pokretu. Michaels je u lipnju objasnila da je uvijek bila „posvećena istini,“ no sada se okrenula od „istina o pesticidima, cjepivima i fluoridu“ k istini o političkom sustavu i „dubokoj državi.“ Od lijevog liberalizma i podržavanja Bernija Sandersa okrenula se Donaldu Trumpu jer se „jedini bori za obične ljude“. Trenutno vjeruje da je u tijeku „najveća revolucija u ljudskoj povijesti. Farmaceutske i kemijske tvrtke će biti razotkrivene i njihove prevarantske piramidalne sheme će se srušiti. Sotonska kabala koja vlada svijetom tisućama godina bit će razotkrivena i istrijebljena.“

U Hrvatskoj je u rujnu na prosvjedu protiv mjera suzbijanja širenja koronavirusa u Zagrebu uz razne populističke figure bila prisutna i hrvatska nutricionistkinja Anita Šupe. Njoj je Sensa, „časopis za sretniji život“ u srpnju u rubrici zvanoj „Stvaran život“ objavio manifest u kojemu je upozorila na duboke istine o elitama kojima je cilj „potpuna moć i kontrola nad čovječanstvom“ kako bi narod „što više zadržali u nižim vibracijama straha, krivnje, bespomoćnosti, bijesa, mržnje, zavisti itd.“ Šupe je optužila elite da su inscenirale pandemiju radi „ostvarenja potpune kontrole čovječanstva (Novi Svjetski Poredak, Veliki Reset i dr.)“ i pozvala Hrvate da rade na stvaranju „Novog Svijeta“ jer su takvi „galaktički utjecaji i takva je namjera Božanske Univerzalne Svijesti u koju smo uronjeni.“

Nutricionistkinja Ana Šupe, o koronavirus zavjeri

Stereotipno ogorčenim muškim osobama nižeg statusa time su se u kultu urote pridružile stereotipne ženske influenserice zdravog života. Najilustrativniji za to je Wayfair fijasko.  U srpnju se društvenim mrežama proširila špekulacija da Wayfair (američko poduzeće specijalizirano za prodaju pokućstva) služi kao krinka za online aukciju djece. Argument je bilo to što su neki kabineti i jastuci bili previše skupi, a tvrtka proizvodima daje imena koja uključuju ljudska. U viralno širenje vijesti uključile su se i inače apolitične osobe, a sve pod egidom borbe protiv patnje djece. Kada je došlo do kritika širenja besmislenih informacija, povukli su se na stajalište da je krijumčarenje djece ozbiljan problem.

Na prvi pogled čini se da je svaka povećana pozornost za problem krijumčarenja djece dobra,  no slijepa sljedbenička potpora može nanijeti štetu legitimnim organizacijama. Nakon Wayfair fijaska, organizacija koja stoji iza američke nacionalne telefonske linije protiv krijumčarenja ljudi oglasila se kako je bila preplavljena brojnim netočnim dojavama vezanim uz krijumčarenje djece za seksualne svrhe. U razgovoru za New York Times, aktivisti protiv krijumčarenja izrazili su zabrinutost da će QAnon učiniti njihov problem polarizirajućim pitanjem, a ne onim oko kojeg postoji opći politički konsenzus. Fiksacija na spašavanje djece QAnona već je rezultirala poticanjem roditelja da otimaju svoju djecu, bježe od organa vlasti, kao i planiraju oružane napade na udomiteljske domove radi njihovog „spašavanja.“

• Obzor događaja racionalne rasprave

Pozivanje na dobrobit djece predstavlja svojevrstan retorički obzor čijim prelaskom sudionici nepovratno padaju u gravitacijski bunar apsolutističkih moralnih osuda. Poput tijela koje pređe obzor crne rupe, protivnik se suočava s opcijom da ispadne neporecivo ‘protiv djece’ ako ustraje na svojoj putanji rasprave. Pozivanje na dobrobit djece najsavršeniji je oblik logičke pogreške priziva na emocije odnosno argumentum ad passiones pri čemu se istodobno izaziva zgražanje i ogorčenost. U usporedbi sa drugim skupinama koje treba zaštititi, nema sumnje da su djeca istodobno nevina, nesposobna boriti se za sebe i neophodna za društvo – tri N čimbenika koji ih čine savršenima za ovladavanje raspravom.

Neće li netko misliti na djecu. Simpsonovi

Frazu „neće li netko misliti na djecu“ popularizirala je jedna od epizoda nekad utjecajne serije Simpsonovi u kojoj je ismijavano pozivanje na moralnu paniku. Moralna panika zaživjela je u američkoj politici sedamdesetih godina kao dio konzervativnog buđenja i pobune protiv liberalnih vrijednosti poput ravnopravnosti spolova. Dok je u 20. stoljeću bila ograničena na moralna pitanja vezana uz obitelj, poput seksualnosti ili prava na pobačaj, u 21. stoljeću počela se širiti na svaku temu. Mnogo bitniji kontrast između ovog i prošlog stoljeća je što je ovaj priziv iz domene retoričkog arsenala političara prešao u svakodnevnu raspravu. Društvene mreže pojačavaju takve poruke i jasno kvantificiraju podršku u vidu broja reakcija i komentara te okupljanja gorljivih istomišljenika.

Sljedbenici QAnona pri tome nisu uzrok, nego ishod nazadovanja komunikacijskih vještina i pada povjerenja u društvene institucije. Koliko god je širenje pristupa omogućilo i ravnopravniji pristup obrazovanju i informacijama, toliko god se zanemarila izuzetno bitna vještina u raspravi, ono što se katkad naziva intelektualnom zrelosti. Biti u krivu oko nečega ne znači i da je netko glup ili zao. Dok su retoričke pogreške obzor događaja koji dijeli racionalnu raspravu od neracionalne, zabluda da je osobna pogreška isto što i manja osobna vrijednost čini tu kritičnu masu koja stvara crne rupe u javnoj raspravi.

Igranje na zabrinutost za djecu vrlo je plitak, no učinkovit način manipuliranja javnom raspravom koji je sve privlačniji populizmu. Mnoge inače apolitične i obrazovane osobe nasjedaju na ovakvu manipulaciju misleći da se zapravo bore za ideološki neopterećene vrijednosti klizeći tome u zagrljaj radikalnih pokreta. Najbolji oblik dugoročne brige za djecu je očuvanje racionalne javne rasprave jer će u protivnom doći do nepovratne erozije slobodnog društva u nesvetom savezu onih dobrih namjera i onih željnih nasilnog društvenog prevrata.

• Bilješke

[i] Termini suosjećanje i empatija koriste se u njihovom laičkom značenju kao sinonimi. Znanstveno gledano, suosjećanje, empatija i simpatija nisu potpuno isti pojmovi. Problem je nastao što je u psihologiji prevladalo angloameričko tumačenje pojma empatije,  preuzeto u 19. stoljeću iz prijevoda njemačkog pojma Einfühlung koji je uveo filozof Robert Vischer u svojoj knjizi o estetici.

[ii] Reichsbürgeri, odnosno ‘građani Reicha’ ekstremni je njemački pokret nastao krajem osamdesetih koji odbija legitimnost trenutne njemačke države i tvrdi da je jedina legitimna Njemačka ona u granicama Drugog ili Trećeg Reicha. Vjeruju da je domaća politička scena marionetski kontrolirana od stranih elita još od ukidanja Njemačke po kraju Drugog svjetskog rata. Sljedbenici zagovaraju odbijanje poštovanja nelegalnih zakona i poreza, izdaju svoje dokumente i opstruiraju rad njemačke birokracije. Posljednjih godina pokret je počeo brzo rasti, a 2017. njegovi članovi bili su odgovorni za nekoliko napada na policajce. Pegida je antiimigrantski i antiislamistički pokret koji je osnovan 2014. u Dresedenu kao odgovor na migrantsku krizu, a posljednjih godina utopio se u druge radikalne pokrete.