Zašto sam za referendum, zašto ga neće biti, a kad bi ga bilo zašto bih možda bio za euro. Možda

Nekolicina je argumenata protiv referenduma o euru: narod nije dovoljno stručan; pogledajte Brexit; o tome je već donesena odluka na referendumu o EU; dala bi se prilika huškanju i hajci ... Željko Ivanković sve te razloge opovrgava. I pokušava pokazati zašto je referendum ostao možda posljednje demokratsko utočište.

U četvrtak, 7. ožujka sudjelovao sam u jednom u nizu Razgovora o euru koje Hrvatska narodna banka organizira s reprezentima različitih socijalnih i profesionalnih skupina. U mojoj su grupi bili pripadnici akademske zajednice, medija, struke, financijskog sektora. Petočlanom se sastavu predstavnika HNB-a zaista nema što prigovoriti. Razgovori se vode poštujući tzv Chatham House pravilo, prema kojem se ono što je rečeno može iznositi u javnost ali da se ne navodi izvor.

U pripremi za sastanak nekoliko sam puta razgovarao sa organizatorom. Moja je glavna sumnja bila da HNB sigurno neće promijeniti odluku o euru, pa čemu onda to. Dobio sam potvrdu da zaista neće promijeniti svoje mišljenje ali da me (nas) ipak žele čuti. Odlučio sam otići iz sljedećih razloga. Prvo, na stranicama Ideje.hr pokrenuta je rasprava o uvođenju eura, što HNB zna. Možda sam zato i pozvan, pa je to razlog da se ne odbije poziv. Zatim, jedan važan autoritet već je odbio s argumentima sličnima mojima pa bi to izgledalo kao da radimo u nekom dogovoru, što je besmislica. Možda slično razmišljamo ali nema dogovora o opstrukciji. Treće, najvažnije, Razgovor mi je dao priliku da napišem članak zašto sam za referendum o euru, a da tezu prije izložim i branim u HNB-u, što joj daje uvjerljivost. Napokon, sam mi je tijek sastanka dao dodatne argumente za referendum.

U nastavku ću članka ispreplesti argumente koji su razmijenjeni u raspravi u HNB-u, sa svojim prije pripremljenim i naknadno ojačanim argumentima za referendumsko odlučivanje o uvođenju eura u Hrvatskoj. U prvom su dijelu formalni argumenti, zatim pitanje koliko je uvođenje eura uopće važno (i malo i puno), te napokon detaljnije pobijanje argumenata protiv referenduma o euru (argumenata tipa pogledaj što se dogodilo u Britaniji, glasači nisu kvalificirani za donošenje tako stručne odluke itd.)

1.

Uvodno, vodeći predstavnik HNB-a u izlaganju pristojne dužine iznio je osnovne informacije o procesu, kad je započet, na temelju čega, što u procesu predstoji te da je potpora uvođenju eura u anketama koje HNB mjesečno provodi – stabilna, na oko 52 posto. Pošteno se dotaknuo i nekih rizika, blago. Objasnio je osnovne političke okolnosti, da smo se pristupom EU obvezali uvesti euro, ali bez roka. Također, odluka o uvođenju eura je Vladina, a u javnosti izgleda gotovo kao da je HNB-ova. (Meni se to ne čini slučajnim, u svakom je slučaju znakovito, no ta identifikacija ovdje još nije tema.) To bi, rekao je, trebala biti nacionalna odluka, nacionalna politika. (Ne znam točno što bi to značilo, ako je odluka već Vladina? Možda to znači baš referendum?) Srećom, i sam je predstavnik HNB-a spomenuo mogućnost referenduma, s pitanjem je li potreban, a da nije zauzeo decidiran stav. I da ga nije spomenuo, temu bih stavio na stol.

2.

Na početku sam diskusije otklonio formalne argumente protiv referenduma, činjenicu da je Hrvatska na referendumu odlučila o ulasku u EU (što sam aktivno javno zagovarao), i da je u toj odluci sadržan pristup eurozoni. I Švedska je, članica EU, 2003. godine imala referendum o uvođenju eura 2006. godine i – odbila ga. Dakle, te vrste prepreka provedbi referenduma zapravo – nema. Može se odbiti uvesti euro u nekom razdoblju. Poslije – šta bude.

Uz to sam upozorio da moje zauzimanje za referendum ni na koji način ne znači da stojim iza argumenata onih koji su protiv ili onih koji su iz raznih razloga za odgodu uvođenja eura… Neke od tih argumenata možda smatram vrijednim pažnje, kao i neke argumente zagovornika eura, ali moji argumenti su moji, i iz druge sfere, iz demokratskog kuta. Dodajem da nemam nikakve veze ni s političkim opcijama koje se protive euru, zagovaraju referendum ili zahtijevaju odgodu. To ću komentirati na kraju članka.

3.

Prije mene govorili su jedan predstavnik medija i pripadnik akademske zajednice. Upravo njihove rasprave bile su mi dodatni argument. Oni su predstavnicima HNB-a, davali savjete što da objasne javnosti da bi je uvjerili da prihvati euro, kako da euro „zapakiraju“, kako da ga “prodaju”. Izrečene su upravo te riječi – zapakirati i prodati.

Svoje početno vrijeme iskoristio sam za osvrt na ono što su rekli prethodnici (koje sam, dakle, slušao, zamolio da se ne uvrijede, iako sam pretpostavio da u tome neću uspjeti). Rekao sam da ulogu medija i akademske zajednice u demokratskom društvu vidim sasvim drukčijom, kao one koji odluke i postupke vlasti dovode u pitanje, koji vladu i HNB trebaju pitanjima o euru “pribiti uza zid”, točno tako sam rekao. Akademska zajednica, intelektualna javnost, mediji u razvijenoj demokratskoj kulturi propituju ne samo utemeljenost, pretpostavke i opravdanost odluka i postupaka vlasti, nego i neizvjesnosti, pa i rizike, što može poći krivo. (Neizvjesnosti ima i spomenute su i uvodu predstavnika HNB-a.) I to upravo zato da se javnost može pripremiti na različite opcije, da formira očekivanja, a ne da „kupuje“ „paket“ čiji će sadržaj kasnije otkriti.

Takav pristup, odnos akademske zajednice i medija, a koji se nastavio i u daljnjem razgovoru, smatram vrlo jasnim pokazateljem nerazvijenosti demokracije u Hrvatskoj, i upravo u tim okolnostima, kad su akademska zajednica, intelektualna javnost i mediji takvi (i još kojekakvi) ima mjesta inzistirati na razvoju demokratskih obrazaca. To je smisao ideje o referendumu o euru. Prvi članak o uvođenju eura u ovoj seriji bio je potaknut činjenicom da je u vodećem hrvatskom znanstvenom časopisu objavljen temat o euru u kojem su svi autori bili zaposlenici Hrvatske narodne banke. Razmjerno žustro suprotstavljanje ideji o referendumu u razgovoru u HNB-u samo jača argumente da se ta ideja ozbiljno raspravi. To nije nimalo paradoksalno, to je naprotiv logično, da je žustrina odbijanja argument za razložnu raspravu o referendumu.

4.

Zatim sam se osvrnuo na dio rasprave predstavnika HNB-a u čemu je uvođenje eura ustvari važno za Hrvatsku.  I on je rekao da uvođenje eura ništa ne jamči. Rekao je da nam možda euro ne bi ni trebao da smo dosad bili uspješniji, kao što ni uvođenje eura ne jamči da ćemo biti uspješniji.

To je točno. Po mom sudu, program za uvođenje eura u ovom je trenutku smokvin list. Njime se dakle ne suočava s  glavnim hrvatskim ekonomskim problemom – zaostajanjem, iako su neki predstavnici akademske zajednice pokušali argumentirati da će nam same pripreme za euro podići konkurentnost. Recimo da je tome tako, donekle možda i jest, ali to podizanje konkurentnosti radi uvođenja eura se u odnosu na sadašnju situaciju svodi na nijanse, a osobito ne jamči rješenje problema zaostajanja. Da jamči, predstavnici Vlade i HNB-a bi se koristili tim argumentom. Istodobno, program za uvođenje eura apsorbira kapacitete. Ne može se puno stvari rješavati odjednom. Ako se uvodi euro, što samo po sebi ne jamči rješavanje glavnog problema (o čemu postoji suglasje) onda su kapaciteti za rješavanje glavnog problema barem djelomično zauzeti. Smokvin list – da se nešto radi.

Nisam dospio složiti se s blago izrečenim pretpostavkama da je uvođenje eura u ovom trenutku dosta snažno u interesu EU, koja je u krizi, pa bi joj uključenje jedne članice u eurozonu dobrodošlo za reputaciju koja je neprestano na udaru. (Što je i u redu.)

5.

Glavnina prigovora mojoj ideji, kao što sam i pretpostavio, odnosila se na referendum kao oblik demokratskog odlučivanja. Prvi je problem to što bi glasanje o euru moglo biti glasanje o povjerenju Vladi, predsjedniku Vlade, ili čak o povjerenju vodstvu HNB-a. Kao: „vi predlažete euro, ali ne glasamo o euru nego o povjerenju u one koji predlažu euro“. U tome uopće ne vidim problem. Dapače, to je, po mojem sudu, sasvim demokratski. Evo zašto.

Podsjetio sam da politolozi rade metodološku razliku između izbora povjerenika i izbora izaslanika (trustee vs delegate). Važno je istaknuti – metodološku, jer delegata i povjerenika nije moguće posve razdvojiti. Uglavnom, delegat/izaslanik se bira da izvede neki posao, provede neki program. Plenković naravno nije izabran zbog programa ni da uvede euro. Ako je to i bio dio programa, sigurno nije bio istaknuti dio, i sigurno nije zbog toga izabran, nego kao osoba u koju se ima povjerenja – na primjer zato što je na čelu najveće stranke (kakva je takva je), ima infrastrukturu, ima poluge, izabran je s povjerenjem da će imati operativne mogućnosti suočavati se sa okolnostima. (Kad je nakon deset godina HDZ-a vlast preuzela šestočlana koalicija administracija ju je u značajnoj mjeri sabotirala. Unatoč simpatiji prema nekim opcijama ljudi ih ne zaokružuju jer izabrane ne bi napravile ništa.)

Ako je tome tako, ispitivanje povjerenja, potvrđivanje ili uskraćivanje povjerenja, apsolutno je demokratski postupak, osobito u okolnostima kad to mediji i akademska zajednica ne čine kvalitetno. To što bi se glasanjem o euru glasalo o povjerenju u institucije (HNB) i predstavnike vlasti uopće nije nedemokratski. Naprotiv.

6.

Jedan od žešćih prigovora ideji bio je da glasači nisu kvalificirani donijeti odluku o euru. Prvo, mislim da jesu. Euro se uvodi njima, oni će se njime služiti, a oni kao – nisu kvalificirani o tome odlučivati?! Mislim da se njihova kvalificiranost očituje dijelom i u izostanku snažnog interesa za uvođenje eura: kako euro ne rješava najvažniji ekonomski problem, postoje preče brige, a s druge strane zaključuju da je na djelu uobičajena politika svršenog čina. No, hrvatski glasači imaju bogato financijsko iskustvo. Jedan od glavnih argumenata uspjeha antiinflacijskog programa iz prve polovice devedesetih bila je potpora koju su dali građani. Kad daju potporu onda su kvalificirani, kad je rizik – onda su nesposobni odlučivati (o sebi).

Ustvari, provoditi antiinflacijski program, uvoditi vlastitu valutu kunu, tjerati banke u stečaj, spašavati banke, uvoditi euro – ako je bez podrške, to je pucanje u koljeno. Hrvati štede u eurima, zašto ne bi bili kvalificirani o tome odlučivati na referendumu?

Najglasniji protivnik referenduma rekao je da glasači nisu kvalificirani za odlučivanje o pristupu bankovnoj uniji, arhitekturi eurozone:  o tome treba li prepustiti Europi nadzor i odluke o bankrotu i sanaciji banaka te treba li i štednju osiguravati na europskoj razini. Uvodno je predstavnik HNB-a rekao da su propasti banaka, što znamo, uobičajeno najveći ekonomski troškovi u društvu. Drugi je ustvrdio da se to jednostavo da objasniti – banke se neće sanirati iz proračuna. Nije to sva istina, ali ne vidim da narod s ovakvim bankovnim iskustvom (sanacijama i bankrotima banaka) ne bi shvatio: u mogućem scenariju u Europi će se odlučivati hoće li neka banka u Hrvatskoj biti sanirana ili puštena da propadne.

7.

No tvrdnja da glasači nisu kvalificirani je ustvari argument ZA referendum, a ne protiv. Naime (i to je killer argument), ako nisu kvalificirani za odluku o euru – barem su kvalificirani za odluku imaju li povjerenje u one koji odlučuju u njihovo ime. („Ne znamo o čemu je točno riječ, ali znamo imamo li povjerenja u one koji nas u to vode, i imamo pravo to izraziti.“) Referendum je prilika, demokratska prilika.

Zagovornika/e teze da glasači nisu kvalificirani, da se raspravom o referendumu gubi vrijeme (bilo je i dobacivanja „koliko ćeš još“),  podsjetio sam da se upravo takav pristup smatra jednim od oblika i uzroka krize suvremene demokracije. Za sve ima vremena, za raspravu o bankovnoj uniji, ali ne za unapređivanje demokracije. U nekom izmjenjivanju argumenata došli smo do toga da bi onda pravo glasa u ovom i cijelom nizu pitanja imali samo oni koji su završili ekonomski fakultet. To sužavanje prava odlučivanja je oblik krize demokracije par excellence. Demokracija se razvijala (uz ostalo) širenjem prava na odlučivanje.

8.

Zatim se razgovaralo o riziku pogreške referendumskog odlučivanja, za što se kao (neoboriv) primjer ističe Brexit. Moj je odgovor bio – mogućnost pogreške, rizik, pred svakim je odlučivanjem. Nije moje da tvrdim je li Brexit bio ispravna odluka. To je na onima koji su odlučivali. Recimo da je iz nekog kuta gledajući bio pogrešna odluka. No, zar nije Hrvatska i bez referenduma dosad donosila pogrešne ekonomske odluke. Tu sam se pozvao na nedavni intervju ekonomista iz Bečkog instituta Vladimira Gligorova Zaostajete jer su vlasti pogriješile manje-više u svemu i zaključio da je i uvodničar iz HNB-a u istom duhu ustvrdio da smo bili neuspješni. Postoji mogućnost da se na referendumu o euru donese pogrešna odluka (bez obzira na to koja). Ali i vlasti su donosile pogrešne odluke. Kad se odlučuje na referendumu onda smo barem zajedno svi u istom čamcu. Naravno da neka obitelj može reći da je odluka o kupnji ili prodaji kuće bila pogrešna, ali ako su je ukućani zajedno donijeli … Tako i Brexit. Tako i euro.

U raspravi je spomenuto da je pred raspad Jugoslavije premijeru Anti Markoviću nuđeno pet milijardi dolara kao pomoć stabilizaciji stanja u Jugoslaviji (informacija je inače potvrđena, samo se svota navodno, uz još neke ustupke, penjala i do deset milijardi). No, Marković – rečeno je – ne bi imao potporu u zemlji bez obzira na svotu. Po mojem sudu taj argument ide u prilog mojoj tezi – Brexitovci su odlučili slično kao i oni koji su bez obzira na cijenu krenuli iz Jugoslavije. U Britaniji je protiv Europe kuhalo desetljećima. Odlučili su izići, po svaku cijenu. Da im nije dana prilika kuhalo bi se i dalje. Možda bi bolje bilo da su odlučili protiv izlaska, možda bi sad odlučili protiv izlaska, ali tako je i s Jugoslavijom – kuhalo je desetljećima. Bolje da je odluka donesena demokratski. Kako veli politolog Adam Przeworski, demokracija je metoda kako da se međusobno ne poubijamo, da sukobe riješimo mirno.

9.

Prethodno sam nastojao opovrgnuti argumente onih koji se protive referendumu. Ali, to još, naravno, nisu dovoljni razlozi za referendum. To što se ishodi nekih (i naših) referenduma nekom sviđaju a drugih ne sviđaju (ali se mnogim glasačima ipak sviđaju), nisu argument protiv referenduma. No, postoje i drugi načini demokratskog odlučivanja, u nekim slučajevima primjereniji. Kao što sam rekao, referendum predlažem kao pokušaj unapređivanja demokratskog odlučivanja u današnjoj Hrvatskoj. Da bi drugi načini demokratskog odlučivanja bili funkcionalni nužne su razvijena intelektualna i šira javnost, koja ne pristaje uz autoritarne obrasce, nego im se protivi. Drugim riječima, nemam ništa protiv da se unaprijede drugi oblici demokratskog odlučivanja, unaprijedite ih. Rasprava u HNB-u ilustrirala je demokratski defcit. Po čemu bi, međutim, unapređenje predstavljao referendum koji u ovim okolnostima predlažem?

10.

Točno je, kad bi se raspisao referendum (koji, naravno, Ustavni sud može odbiti, ali ulijeva li to povjerenje u institucije), u javnosti bi se pojavilo mnoštvo lunatika, zagovornika teorije zavjere, suverenista, protivnika eura iz rušilačkih, radikalnih razloga, ljevičarskih, ili desničarskih. Bilo bi puno bukača, huškača, demagoga. Takav nam je javni prostor, dijelom zbog tehnoloških promjena, dijelom zahvaljujući vlastitim izborima. Imamo iskustvo ljevičarskih, konzervativnih, libertarijanskih „trumpovskih“ kampanja. Sve su, po mojem sudu,  bile štetne. Elite su pred njima pokleknule. No, rješenje nije u izbjegavanju ni u zatomljavanju, nego u suočavanju. To nije fraza.

Kad bi se raspisao referendum rasprava bi se vodila na otvorenom, a ne iz busije i u „ekspertnim“ kuloarima. Građani bi imali prilike usporediti i opredijeliti se za osobe koje ulijevaju više povjerenja, koju god stranu zastupale. Umjesto uvijek jednostrane propagande, “da će kava poskupjeti samo dvije lipe”, možda bi netko ipak postavio pitanje – a zašto neće pojeftiniti (ako će već krediti pojeftiniti)? Imali bi prilike procijeniti tko bi se bolje nosio sa spomenutim izazovima i rizicima odluke.  Utoliko, zaista, moglo bi se dogoditi da bih se aktivno zauzimao za euro, ako bi protiv dominantno bili lunatici, bukači, huškači. I obratno – građani mogu izabrati neizvjesnost ako je izvjesnost prazna, kako se sad čini.  Jer se (kao i inače) ne radi samo o euru, nego o povjerenju u onog koji drži ili će držati kormilo.

11.

Završne marginalije. U raspravi su neka pitanja postavljena kao da im je cilj samo minirati ideju o referendumu: na primjer, zašto se na referendum ne ide za svaki proračun? bi li trebalo ići i na referendum o Schengenu? Što se tiče drugog, rekao sam da o Schengenu nemam pojma. Izostanak referenduma o Schengenu ne eliminira referendum o euru. Pogotovu to vrijedi za proračun, koji se uostalom donosi svake godine i mijenja. Ulazak u eurozonu vrlo je dugoročna odluka i praktički ireverzibilna. Takva pitanja, upadice, dosjetke, standardni obrasci u mrežnim raspravama, a u Hrvatskoj i inače, sigurno nisu usmjereni na rješenje nego na zakopavanje u vlastitu poziciju.

U akademskim i medijskim krugovima vrlo je jaka teza da je u Hrvatskoj „narod kriv za sve“. “Težina”  se tog trabunjanja vidi po činjenici da se može iskoristiti i kao argument protiv referenduma i kao argument za referendum. Protiv referenduma – ako je kriv za sve, bolje mu je oduzeti mogućnost odlučivanja.  No, ako je kriv za sve dosad (iako su mu mogućnosti odlučivanja bile sužene) zašto bi mu se priječilo da o sebi odlučuje i odsad. Ekspertni paternalizam jedna je od najpodlijih izraslina na tijelu demokracije. Već dugo argumentiram tezu da su odgovorne elite, sve vrste elita, političke, poslovne, akademske, medijske.  Ideje.hr će uskoro prikazati još jednu od knjiga  koje recentnu krizu demokracije i šireći demokratski deficit dobrim dijelom objašnjavaju zaključkom da su elitizam/ekspertizam i populizam dvije strane iste kovanice, i da dijele slične karakteristike – izbjegavanja suočavanja s drukčijim mišljenjem. Podupiru se i u pitanju eura u Hrvatskoj.