Đurašković vs Mušura Gabor. Zašto usporedba sa Švedskom? Kulturne vrijednosti Njemačke i Austrije su Hrvatskoj bliže

U posljednjem odjeljku teksta autorica implicira kako ne donosi vrijednosne sudove, već kako pokušava shvatiti uzroke i posljedice, što je kontradiktorno s njezinim tvrdnjama, zaključuje Stevo Đurašković u reakciji na članak Andrijane Mušure Gabor o svjetonazornim, političkim i drugim reakcijama na suočavanje sa smrću

• Naslovne fotografije. dr. sc. Andrijana Mušura Gabor, Zagrebačka škola ekonomije i managementa (lijevo); dr.sc. Stevo Đurašković, Fakultet političkih znanosti u Zagrebu (desno)

U članku koji tematizira odnos suočavanja sa smrću i političko-ideoloških preferencija pojedinca pod naslovom Suočavanje sa smrću utječe na političko opredjeljenje, odnos prema moći, naciji, grupi, obitelji i budućem načinu života, objavljenom na portalu Ideje.hr 15. svibnja 2020. godina,  autorica Andrijana Mušura-Gabor iznijela je niz problematičnih tvrdnji na koje bih želio ukazati.

Autorica počinje članak predstavljanjem istraživanja „Teorije upravljanja užasom“ (Terror Management Theory, TMT), koja dovode u korelaciju suočenost sa smrću i povećanje osjećaja grupne homogenosti sve do iskaza neprijateljstva prema drugom i drugačijem. Članak donosi zanimljiv podatak kako svjesnost o smrtnosti može pojačati afirmaciju postojećih ideologija pojedinca, ali može dovesti i do općenitog primicanja konzervatizmu, neovisno o postojećoj ideologiji (engl. Conservative-shift hypothesis). U svezi s navedenim rezultatima istraživanjima, autorica komentira:

„Za razliku od liberalne ideologije koja je otvorenija promjenama te time i nesigurniji izvor značenja i samopoštovanja u slučaju prijetnje, konzervativizam je kao ideologija stabilniji i bolje ‘umiruje’ egzistencijalne prijetnje“.

Malo ispod prethodnog citata autorica konstatira kako TMT istraživanja ipak

„ukazuju na brojne pozitivne mentalne efekte povišene percepcije smrtnosti. Neki od ishoda svjesnog razmišljanja o smrti su aktivacija ponašanja koja vode većem fizičkom zdravlju, trivijalizacija ekstrinzično-orijentiranih ciljeva (npr. status) te pojačano vrednovanje intrizično-orijentiranih životnih ciljeva (npr. rast, rad za zajednicu, briga za okoliš) i veća prisutnost prosocijalnih vrijednosti.“

U srazu jednog s drugim, navedeni citati ispostavljaju se kontradiktornim. Prvo je pitanje što autorica smatra liberalizmom, budući se iz citata čini kako je liberalizam ideologija koju autorica preferira. Temelj liberalizma kao ideologije je individualna, privatna sloboda u smislu slobode od nametanja, prinude i stege, s dominantnom predodžbom „ o čovjeku koji je u osiguranju svoje egzistencije potpuno upućen na sebe“[i].  S druge strane autorica pozitivnim ocjenjuje trivijalizaciju statusa, rad za zajednicu, brigu za okoliš i veću prisutnost prosocijalnih vrijednosti, odreda pojmove direktno povezane s pojmom solidarnosti, koju sam u članku nedavno objavljenom na portalu ideje.hr odredio kao pripravnost na pomoć drugome vođenu težnjom za dobrobiti tog drugog, ali i cijele zajednice, koje se vodi i ustezanjem od konzumacije dijela samoodređenja ako može potencijalno naštetiti drugom ili zajednici u cjelini.^[ii] Pojam solidarnosti temeljni je koncept socijalističkih, lijevih ideja, te je jedan od zaglavnih elemenata kojima socijalizam kritizira liberalni svjetonazor u njegovoj usredotočenosti na dobrobit pojedinca.

Vezano za gornji citat, autorica zaključuje kako „Kada se odmaknemo od teorije i pogledamo na istraživanja ishoda stvarnog susretanja sa smrću… anksioznosti vezane uz posao i karijeru postaju nevažne, egocentričnost i materijalizam gube na važnosti te život postaje lišen opterećenosti prošlošću i zabrinutosti budućnošću.“  Karijera, egocentričnost i materijalizam najčešće su vezani uz temeljno liberalno shvaćanje individue kao „čovjeka koji je u osiguranju svoje egzistencije potpuno upućen na sebe.“ Inače, autorici na informaciju kako je temeljni postulat liberalizma da karijerno djelovanje pojedinaca omogućava nevidljiva ruka tržišta koja funkcionira kao „perpetum mobile“ van ljudskog djelovanja, znači kao svojevrsni zakon prirode. Margaret Thatcher aproprirala je u konzervativnu ideologiju tržište kao svojevrsni božanski instrument koji kreira ovozemaljsko ljudsku društvo. I to je temeljno određenje današnjeg (neo)konzervativizma, uz inzistiranje na tradicionalnim društvenim odnosima.[iii]

Međutim, najveće simplifikacije javljaju se u posljednjem dijelu članka, koji se tiče tematiziranja dimenzija kulture po modelu Geerta Hofstedea. Autorica prenosi 6 temeljnih dimenzija vrijednosti koje Hofstede koristi za međukulturalnu usporedbu:

• udaljenost moći (stupanj u kojem manje moćni pojedinci ili organizacije prihvaćaju i očekuju nejednaku distribuciju moći),
• individualizam vs kolektivizam (stupanj u kojem su pojedinci integrirani u primarne grupe),
• maskulinitet vs feminitet (podjela emocionalnih uloga između muškaraca i žena),
• izbjegavanje neizvjesnosti (stupanj u kojem kulture programiraju svoje pripadnike da osjećaju ugodu ili neugodu u nestrukturiranim situacijama),
• kratkoročni vs dugoročni vremenski horizont (usmjerenost napora prema budućnosti ili prošlosti i sadašnjosti) te
• ugađanje vs suzdržanost (usmjerenost na slobodno zadovoljenje osnovnih i prirodnih želja u pogledu uživanja života i zabave ili kontrola strogim društvenim normama). Vrijednosti na svakoj dimenziji kreću se od 0 do 100.

Prvo, osvrnuo bih se na pojmovni problem dimenzije „individualizam vs. kolektivizam“. Hosftede definira individualizam kao „kulture u kojima su veze među pojedincima labave: od svakog se očekuje da se brinu za sebe i svoju obitelj“, dok su kolektivističke kulture one „u kojima su ljudi od rođenja integrirani u snažne kohezijske grupe, obično proširene obitelji (sa ujacima, stričevima, strinama, tetama i bakama i djedama) koje ih štite u zamjenu za bespogovornu lojalnost, i suprotstavljanje drugim grupama“.[iv] Hosftedeova definicija je krajnje redukcionistička u liberalnom smislu, budući na skali individualizam – kolektivizam  postoji i nešto treće, a to je komunitarizam kao ideja o pojedincu primarno oblikovanom odnosima u društvu, gdje se individualna postignuća razumiju kao bitno određena društvenim uređenjem, a ne samo naporom pojedinaca. I gdje se organska solidarnost skupina zasnovanih na rodbinskim vezama zamjenjuje solidarnošću sa skupinama s kojima se pojedinac identificira van primarnih rodbinskih veza.[v] Zbog toga je i projekt države blagostanja kao produkt borbe socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka u dvadesetom stoljeću – inače izrazito kritiziran od liberalnih mislilaca i političara – zamišljen kao zaštita pojedinca od egzistencijalnih rizika tržišne privrede putem preuzimanja određene razine socijalne sigurnosti.[vi]

Nadalje, autorica prilaže sljedeći graf usporedbe Hrvatske i Švedske kao ilustraciju Hofstedeovog okvira vrijednosti kultura.

Zaista, po grafikonu koji je upotrijebila autorica implicitno se može shvatiti kako je Hrvatska zemlja autoritarizma naspram liberalne Švedske. Autorica nije objasnila zašto je baš uzela Švedsku, te samo Švedsku, kao referentni model usporedbe.

Nasuprot autorici proširio sam grafikon podacima za Austriju i Njemačku, susjednim zemljama s visokom razinom ekonomskog blagostanja, pravne države i snažne birokracije, te snažne komunitarne tradicije, zemljama od kojih baštinimo i ponešto (nažalost, premalo) povijesnog naslijeđa:

Usporedba zemalja unutar Hofstedeovog okvira vrijednosti kultura. Austrija je označena plavom bojom, Hrvatska ljubičastom, Njemačka zelenom, a Švedska narančastom. Izvor: https://www.hofstede-insights.com/product/compare-countries/[vii]

Sada ispada kako su Austrija i Njemačka po mnogim dimenzijama bliže Hrvatskoj nego Švedskoj, kao u dimenziji izbjegavanja neizvjesnosti, dok je po dimenziji kratkoročni vs. dugoročni vremenski horizont (usmjerenost napora prema budućnosti ili prošlosti i sadašnjosti) Njemačka prvak. Samo već ovaj primjer pokazuje kako je tendenciozno stavljati jednostavno Hrvatsku i Švedsku kao antipode.

U svezi s Hofstedeovom ljestvicom osvrnuo bih se i na jedan autoričin vrijednosni sud. Nakon navođenja 6 Hofstedeovih dimenzija, a prije grafikona  usporedbe Hrvatske i Švedske, autorica tvrdi kako „Kada bi baš morali opisati tipičnog pripadnika hrvatske kulture, to bi bila osoba koja:

• panično izbjegava nepoznate i neizvjesne situacije,
• očekuje hijerarhiju koju obilježava inherentna nejednakost te centralizaciju moći,
• osjeća intenzivnu pripadnost i lojalnost grupi (nuklearna i proširena obitelj, socijalna mreža), kada bude promoviran to je zasluga i članova njegove grupe,
• ne želi u velikoj mjeri biti najbolji već više voli ono što radi,
• voli konsenzus, solidarnost i kvalitetu života,
• vjeruje kako istina ovisi o situaciji, kontekstu i vremenu,
• vjeruje kako je ugađanje samom sebi donekle pogrešno te
• nije mu strana tendencija pesimizmu i cinizmu.“

Ovdje bih postavio pitanja: na čemu autorica temelji iznesenu tvrdnju? U članku to nije jasno, osim ako se ne odnosi na usporedni prikaz Švedske i Hrvatske, a tvrdnje i autoričin graf nisu dovedeni u jasnu korelaciju. Nadalje, nije jasan autoričin stav o tvrdnji kako tipični pripadnik hrvatske kulture ne želi u velikoj mjeri biti najbolji već više voli ono što radi, te voli konsenzus, solidarnost i kvalitetu života, ako je i sama prethodno u članku kao poželjne navela vrijednosti rasta, rada za zajednicu, briga za okoliš i veća prisutnost prosocijalnih vrijednosti, te odbacivanje anksioznosti vezane uz posao i karijeru, kao i odbacivanje egocentričnosti i materijalizma.  Naposljetku, ako graf ukazuje kako Nijemac, Austrijanac i Hrvat dijele vrijednosti u vidu (ne)prihvaćanja neizvjesnosti mnogo više nego Šveđani, a dotičnu sam osobinu iz autoričinog članka shvatio kao pokazatelj moguće sklonosti autoritarnim obrascima ponašanja,  kako se Njemačka i Austrija s jedne i Hrvatska s druge strane toliko razlikuju po stupnju životnog standarda, razini pravne države, razvijenosti institucija liberalne demokracije i slobode javnosti?

Zaključno, autorica u posljednjem odjeljku teksta implicira kako ne donosi vrijednosne sudove, već kako pokušava shvatiti uzroke i posljedice, što je prilično kontradiktorno sa tvrdnjom iz pretposljednjeg odjeljka teksta: „Aktivacija svjesnosti o smrti u kombinaciji sa izraženom netolerancijom neizvjesnosti svakako mogu doprinijeti objašnjenju ranih strogih mjera, tendencije očuvanja postojeće vladajuće ideologije, hostilnog odnosa prema zemljama koje su krizom upravljale na drugačiji način, oklijevanje prema promjenama (reformama), oprez, oprez, oprez …“. Na koga se točno odnosi hostilni odnos, nije objašnjeno, iako se može pretpostaviti kako misli na hostilni odnos prema liberalnom modelu Švedske, budući da je ona jedini izuzetak od postojećeg modela lockdowna koji su primijenile sve europske zemlje. Ovdje vrijedi dodati kako citirana tvrdnja meni kao čitatelju otvara prostor shvaćanju da je citirani sud bio razlog što je uparila isključivo Švedsku i Hrvatsku u usporedbi po Hofstedeovoj ljestvici.

Društvene i humanističke znanosti nisu lišene vrijednosne podloge. Opisujući što definira povijest kao znanost, jedna od najvećih hrvatskih povjesničarki, Mirjana Gross, istaknula je kako svako znanstveno djelo nužno definira subjektivnost, koju, između ostalog, određuje i autorova ideološka orijentacija, koju je i dužan jasno navesti. Ono što rad čini znanstvenim  je postupak u smislu tehnika i metoda rada oko kojih postoji konsenzus. Znanstvenost isključuje objektivnost, budući da je očište znanstvenika neizbježno subjektivno, ali nužno uključuje refleksivnost kao svjesnost vlastite društvene uvjetovanosti.[viii] Iako se metode psihologije i povijesti bitno razlikuju, obje spadaju u znanosti o društvu, ako se ne varam. A ne u STEM.

[i] Prpić, Ivan, Puhovski, Žarko, Uzelac, Maja (ur.). 1990. Leksikon temeljnih pojmova politike: abeceda demokracije. Zagreb: Školska knjiga, str.23.

[ii] http://ideje.hr/svedani-i-sezdesetosmasi-u-korona-krizi-odgovornost-pozadine-za-prvu-liniju-fronte-sloboda-solidarnost-i-dezerteri/

[iii] Freeden, Michael. 1996. Ideologies and Political Theory: A Conceptual Approach. Oxford: Claredon Press, 384-397. Freedenova knjiga daje jedan od najpotpunijih prikaza ideologija liberalizma, konzervativizma i socijalizma, kako u smislu njihova ideološka određenja, tako i u smislu povijesne geneze.

[iv] Hofstede, Geert. 2011. Dimensionalizing Cultures: The Hofstede Model in Context. Online Readings in

Psychology and Culture, 2(1)., str.11

[v] Daniel, Bell. 2004. Komunitarizam i njegovi kritičari. Zagreb: KruZak.

[vi] Prpić, Ivan, Puhovski, Žarko, Uzelac, Maja (ur.). 1990. Leksikon temeljnih pojmova politike: abeceda demokracije. Zagreb: Školska knjiga, str.25.

[vii] Bilo bi interesantno vidjeti usporedbu za više zemalja. Nažalost, model na citiranoj web stranici dopušta komparaciju maksimalno 4 zemlje.

[viii] Gross, Mirjana. 2001. Suvremena historiografija: korijeni, postignuća, traganja. Zagreb : Novi Liber : Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta, str. 382.