Kako su ekonomisti potiskivali pitanje nejednakosti

Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja pokrenuo je istraživanje o nejednakosti plaća, čiji su autori profesor Ivo Bićanić, Željko Ivanković i Matija Kroflin. U tri će članka, koji su dio projekta, biti prikazano kako je tema nejednakosti napokon ušla u maticu ekonomske analize. U ovom prvom članku prikazuju se teorije koje su isključivale pitanje nejednakosti iz ekonomije

Danas je bavljenje ekonomskim nejednakostima dio matice ekonomskih istraživanja. Teorija ekonomskih nejednakosti je ravnopravno područje istraživanje sa drugima. Rezultati primijenjenih istraživanja objavljuju se u glavnim časopisima. Mnoga područja istraživanja već obavezno uključuju i implikacije njihovih rezultata za ekonomske nejednakosti. Uostalom ‘pravo građanstva’ tog područja najbolje pokazuje da je North Holland objavio u svojoj seriji priručnika i priručnik o ekonomskim nejednakostima, Atkinson i Bourgignone (2000.).

Nije uvijek bilo tako. Taj pomak počeo je prije dvadesetak godina. Dva su bila razloga za to. Prvi je dramatična porast zanimanja za jedan dio istraživanja rasta, odnosno za ekonomsku konvergenciju koja je tek posredno povezana s nejednakostima. Drugi su razlog sve uvjerljiviji dokazi o rastućim nejednakostima i njihovim uzrocima početkom ovog stoljeća. U takvim okolnostima naravno da su istraživači posegnuli za već postojećim rezultatima o ekonomskim nejednakostima. Ovaj prikaz pokušat će ne-tehničkim jezikom pokazati kako su istraživanja nejednakosti došla do sadašnjeg ravnopravnog položaja s drugim ekonomskim istraživanjima.

Pleme ekonomista

Axel Leijonhufvud je 1973. napisao prekrasni članak o životu u ‘ECON tribe’. U tom plemenu postoji jedan mali, ali vrlo predani INEQ rod. Članovi tog malog INEQ roda su se razlikovali od ostalih jer su oduvijek smatrali da su ekonomske nejednakosti važne same po sebi, da one utječu na ishod ekonomskog procesa, da imaju učinak histereze (path dependency) i da nisu neutralne. Osim toga, vidjeli su tijesnu vezu između ekonomskih nejednakosti, ekonomskog siromaštva i ekonomske pravde. Ukratko, mislili su da se ekonomski procesi ne mogu istražiti i razumjeti ako se ne uzmu u obzir ekonomske nejednakosti, njihove razine i promjene.

U ECON plemenu to je bio manjinski pristup, rijetko je tko iz plemena smatrao da pitanjima ekonomskih nejednakosti treba dati posebno mjesto i staviti ga u središte. Nisu ga svi nužno posve ignorirali, ali kada su se njima bavili to su radili samo usput, kada su se bavili nečim drugim. U ECON plemenu pitanje ekonomske nejednakosti bilo je zapravo zanemareno i smatrano manje važnim, u najboljem slučaju odrazom nečeg važnijeg čemu treba posvetiti glavnu pažnju. Problemi ekonomskih nejednakosti će se same od sebe riješiti.

Dva pristupa

U malom, ali hrabrom INEQ rodu istraživača ekonomskih nejednakosti mogu se razlikovati dvije vrste članova. Njihovi su pristupi tijesno povezani, ali dovoljno različiti da dozvoljavaju specijalizaciju. Prvi prednost daju makroraspodjeli pa se bave raspodjelom prihoda faktora proizvodnje (recimo masom profita, masom nadnica i ukupnim rentama), raspodjelom između društvenih grupa (radnika i kapitalista, srednje klase i siromašnih) ili odnosima zemalja (pa se bave apslutnom i uvjetnom konvergencijom, klubovima). Ovdje ipak dolazi do nekog zbrajanja (profita, nadnica, bogatih, siromašnih, zemalja, itd.).

Pristalice drugog pristupa polaze od pojedinca. Pojedinci koje oni vide su složeni pa imaju, na primjer, dohotke od rada, imovine pa i rente, različita znanja, godine i razlikuju se po mnogočemu drugom, ali se u središte stavlja raspodjela među pojedincima i nejednakosti tih raspodjela. Provode se dekompozicije, prepoznaju siromašni ili vlasnici imovine, ali ipak u središtu je raspodjela i nejednakosti pojedinaca.

Članovi INEQ roda nisu bili potpuno isključeni iz ECON plemena. U svakom povijesnom razdoblju među INEQ-vijevcima je bilo cijenjenih članova koji su stekli poštovanje cijelog ECON plemena. Tako su dva stara člana INEQ roda dobili Nobelovu medalju. Amartya Kumar Sen i njegov rad na siromaštvu, nejednakostima, ekonomskoj pravdi, društvenoj funkciji cilja, itd. bili su glavni razlozi dodjele Nobelove medalje 1998. godine. Angus Deaton je dobio Nobelovu nagradu 2015. za rad na životnom standardu i potrošnji. I jedan noviji član INEQ roda, Joseph Stiglitz dobio je 2001. godine Nobelovu nagradu za rad na teoriji informacija i općoj ravnoteži,  a još jedan ju je trebao dobiti. Nedavno preminuli Sir Anthony Atkinson, koji je od sedamdesetih najistaknutiji istraživač nejednakosti i začetnik mnogih međunarodnih istraživačkih pothvata, LIS i Suntory-Toyota centar i drugih, do nedavne smrti bio je august i doajen INEQ roda. S druge strane, dva su člana ECON plemena dobili Nobelovu medalju i za rezultate tijesno vezane uz nejednakosti (James Mirrlees 1996. i teoremi optimalnih poreza i Garry Becker 1992. za Teoriju ljudskog kapitala).

Tri izlaska

Tri puta su članovi INEQ roda izašli iz svog rezervata i bili u žiži javnosti struke. Prvi puta je to bilo krajem 19. i početkom 20. stoljeća (Vilfredo Pareto:1896 s raspodjelom, prirodnom razinom i mjerom, Max Lorenz:1905 s Lorenzovom krivuljom, Corrado Gini:1912 s još uvijek najkorištenijom mjerom nejednakosti, i Thorstein Veblen:1899 s dokonom klasom, osnovama teorije siromaštva).

Drugi je izlazak bio sredinom 20 stoljeća (Garry Becker s ljudskim kapitalom, Henry Theil s novim mjerama nejednakosti i istraživanjima segmentacija, Simon Kuznets – veze s teorijom razvoja i rad Aleca Browna na osobinama lognormalne raspodjele).

Trećem i možda najjačem izlasku svjedočimo sada jer se odvija početkom 21 stoljeća. Taj izlazak je ovdje u središtu pažnje. Naravno, osim ta tri ‘izlaska’ rad unutar INEQ roda ekonomskih nejednakosti neprekidno se odvijao i značajni radovi su se objavljivali i izvan tih razdoblja (recimo Sen:1971).

Četiri rezultata

U ECON plemenu INEQ rod ekonomskih nejednakosti bio je manjinski. Ostatak ECON plemena mislio je da se mogu pitanja ekonomskih nejednakosti izdvojiti u posebnu i odvojenu košaru i da se onda može korisno istraživati ekonomski proces bez obzira što se u toj košari događa. Nisu zanemarivali važnost košare, nego samo da se ‘ono što rade’ ekonomisti može raditi bez obzira na nju. Naravno, u ECON plemenu su bili pametni ljudi i izgradili su cijeli zanatski zaokružen teorijski okvir da opravdaju svoj izbor.

Četiri su važna i jaka neoklasična rezultata dopuštali takvo razdvajanje. Prvi su Osnovni teoremi ekonomike blagostanja, drugi Načelo tržišne i alokativne efikasnosti u modelu opće ravnoteže, treći Kuznetsova ‘U’ krivulja, a četvrti Irma Adelman i Cynthia Morris i njihov ‘trickle down’ model. Prva dva su prvenstveno teorijska, druga dva stvar rezultata primijenjenih istraživanja.

Osnovni teoremi ekonomike blagostanja

Matica razvoja ekonomske analize dozvoljavala je da se ekonomskim nejednakostima nije trebalo baviti, a da se pritom mogla provoditi bona fide ekonomska analiza. Prvi teorem ekonomike blagostanja, koji je ovdje manje važan, tvrdio je da tržište (prikladno opisano) vodi ekonomskoj ravnoteži (prikladno definiranoj) ako se akteri na strani ponude (poduzetnici) i potražnje (kućanstva) ponašaju racionalno i opis proizvodnje i korisnosti zadovoljava neka precizna ograničenja. Prvi teorem je značio da neka (bilo koja) početna raspodjela resursa među stanovništvom vodi nekoj konačnoj stabilnoj ravnotežnoj raspodjeli resursa koja je Pareto optimalna.

Drugi teorem je mnogo važniji za sudbinu nejednakosti. Tvrdio je da se ma koja izabrana konačna ravnotežna raspodjela resursa može ostvariti nekom početnom raspodjelom. Znači, ako se hoće ostvariti neka izabrana konačna raspodjela trebalo je početnu raspodjelu nekim sistemom preraspodjele (jedina koja ne utječe na poticaje su fiksna davanja, lump-sum tax) pretvoriti u onu koja generira konačnu traženu ravnotežu.

Uz takve okolnosti Arrow-Debreuova tradicija opće ekonomske ravnoteže mogla je zanemariti nejednakosti. S takvim pristupom nejednakosti su nesumnjivo bile važan problem, ali to nije bio problem funkcioniranja ekonomskog procesa i matice istraživanja. U tim modelima pitanje efikasnosti čime se zapravo bave ekonomisti i pitanje nejednakosti bila su razdvojena i nepovezana.

Hipoteza tržišne efikasnosti

Drugi kamen temeljac izdvajanja ekonomije od nejednakosti bio je posljedica Hipoteze tržišne efikasnosti (Efficient market hypothesys). U Arrow-Debreuvom pristupu, tržišta u određenim uvjetima vode jednoj stabilnoj Pareto optimalnoj ravnoteži. Osobina te ravnoteže je tržišna efikasnost, koja podrazumijeva da je cijena svakog resursa jednaka vrijednosti njegovog graničnog proizvoda odnosno njegovom oportunitetnom trošku. Time je određena i raspodjela dohotka među vlasnicima uloženih resursa koja se, kako su dokazivali, temelji na vrijednosti njihovog doprinosa. To je načelo pravedne raspodjele gdje pojedinci zarade koliko vrijedi ono što su uložili, nema besplatnog ručka, nema Marshalijanskih kvazi renti i Ricardijanskih renti (nerijetko se u modelu prihod od kapitala naziva rentom, rental price of capital, no to je drugačije tumačenje riječi nego kod Marchalla i Ricarda). Na koncu, preraspodjela ishoda tržišne ravnoteže vodila bi alokativnoj neefikasnosti i imala neposredni trošak manjeg dohotka. Dakle, konačnu raspodjelu do koje je dovela tržišna ravnoteža ne treba mijenjati.

Naravno, ovo podrazumijeva da sve pepreke koje sprečavaju postizanje tržište ravnoteže treba ukloniti. To su ozbiljni problemi. Neke se prepreke mogu ukloniti lagano, recimo mobilnost, a neke predstavljaju tržišne neuspjehe, recimo eksternalije, koje treba regulirati. No, ostaje načelo da je nejednakost nebitan problem.

Kuznetsova „U“ krivulja

Mnogi ekonomisti smatrali su Arrow-Debreuov model opće ravnoteže malo previše apstraktnim za ekonomsku analizu svakodnevnice. Oni su svoje opravdanje zanemarivanja ekonomskih nejednakosti tražili u Kuznetsovoj ‘U’ krivulji. Pedesetih je na temelju malo podataka, ali velikog isksutva i znanja Simon Kuznets postulirao da se tokom ekonomskog razvoja ekonomske nejednakosti prvo povećaju, ali se onda, nakon neke točke najviših nejednakosti, počnu smanjivati. Znači, ako smatramo u nekom trenu na temelju nekih neekonomskih načela da su nejednakosti prevelike, treba samo pričekati jer će razvoj i vrijeme sami na koncu dovesti do smanjenja razina nejednakosti.

Potvrdu Kuznetsove ‘U’ krivulje moglo se naći u modelima gdje se ističu Fei-Ranis-Lewisovi dvosektorski modeli s tradicionalnim i modernim sektorom. Restrukturiranje tokom razvoja koje vodi od prevlasti tradicionalnog preko mješovitog do prevlasti modernog sektora vodi Kuznetsovoj krivulji ako moderni ima višu proizvodnost rada. Osim ovakvih modela, potvrdu Kuznetsove krivulje dala je bogata literatura primijenjenih istraživanja koja počinje sredinom šezdesetih. Kuznetsova krivulja postala je tako stilizirana činjenica.

Trickle Down

Drugi rezultat primijenjenih istraživanja koji je opravdao zanemarivanje nejednakosti su pedesetih postavile Irma Adelman i Cynthia Morris (1967). Najjednostavnije, uviđale su da su rast i razvoj simetrične pojave i na razini svijeta i narodnog gospodarstva. To znači da vode nejednakosti jer neki ljudi, zanimanja, slojevi, krajevi, zemlje ili regije brže rastu od drugih. Adelman-Morrisina hipoteza je bila da se nakon određenog vremena koristi od rasta počinju prelijevati na druge u vidu nekog trickle down procesa. One su uzele primjer razvijenosti gdje se koristi razvoja prvo vide kod razvijenih, ali s vremenom se spuštaju do niže razvijenih tako da na koncu i nerazvijeni imaju koristi. Na primjer, kapital će se seliti u zemlje gdje je relativno oskudan jer tamo ima relativno više stope rasta.

Postojanje trickle down je u konačnici pitanje primijenjene analize. Kako dugo je trebalo radnicima da imaju koristi od industrijske revolucije? Ispostavilo se da je trickle down počeo nakon pedesetak godina (paradoksalno, realne nadnice u Britaniji počinju rasti upravo u vrijeme kada Marx počinje pisati). Koliko je trebalo da široki slojevi kineskog društva imaju koristi od visokih stopa rasta Kine? Ispostavilo se oko četrdesetak godina jer izgleda da je proces smanjenja nejednakosti nedavno počeo, Kanbur Wand i Zhang (2017).

Koliko će trebati vremena da siromašne članice EU dobiju koristi od članstva?