“Obećavam, gore je nego što mislite!” Najčitaniji članak u New York Magazine ikad, proširen u knjigu

Vrlo je vjerojatno da će nedavno objavljena knjiga Davida Wallace-Wellsa bar privremeno postati hit i jedna od najvažnijih knjiga 2019. godine, piše Goran Mihelčić. U prilog joj ide aktualnost teme, široki i sveobuhvatni pristup kao i britak način izražavanja. Klimatska katastrofa je neizbježna, događa se već sada, a ni ekonomija, ni tehnologija ni buduće generacije neće je riješiti, iako - nije prekasno, nikad neće biti

• Naslovna slika: David Wallace-Wells

U rujnu 1962. na Kubu su stizali sovjetski R-12 nuklearni projektili. Idućeg su mjeseca ti događaji eskalirali u Kubansku raketnu krizu čiji je uspješan rasplet doveo do brojnih promjena uključujući sporazum o ograničenju nuklearnog testiranja i uspostavi izravnog komunikacijskog kanala Moskve i Washingtona.

Istog mjeseca objavljena je i knjiga Silent Spring američke biologinje i ekoaktivistice Rachel Carson. Knjiga je bila rezultat njenog višegodišnjeg istraživanja mogućih štetnih učinaka sintetičkih pesticida, ponajprije zloglasnog DDT-a. Prozvala ih je biocidima jer njihov učinak rijetko pogađa samo ciljane štetne vrste već utječe na brojne vrste uključujući usjeve, ostale biljke, životinje i ljude. Knjiga je bila hit i smatrala se jednom od prvih velikih djela modernog pokreta za zaštitu okoliša koji se razvijao upravo šezdesetih godina. Više puta je uvrštena na popis najboljih znanstvenih knjiga dvadesetog stoljeća.[i]

Silent Spring Rachel Carson, više puta uvrštena u popis najboljih znanstvenih knjiga 20. stoljeća

Generaciju ili dvije kasnije, uvod u reizdanje knjige 1994. napisao je tadašnji potpredsjednik, Al Gore, koji je za karijere u Senatu bio poznat po svojem zagovaranju zaštite okoliša. U uvodu je napisao da je „Rachel Carson bila jedna od razloga zašto sam se toliko osvijestio o okolišu i počeo se baviti problemima okoliša.“[ii] Gore je 1992. godine objavio knjigu Earth in the Balance posvećenu ekološkim problemima i njegovim prijedlozima za suočavanje sa njima. Knjiga je postala prvi bestseler The New York Timesa koji je napisao američki senator od vremena John F. Kennedya (koji je za svoje Profiles in Courage 1957. nagrađen Pulitzerovom nagradom). Veći učinak na globalni diskurs Gore je postigao svojim filmom iz 2006. An Inconvenient Truth u kojemu je nastojao sustavno upozoriti na opasnosti globalne klimatske promjene. Film je nagrađen Akademijinom nagradom, a Al Gore Nobelovom nagradom za mir.

U ljeto 2017. pojavilo se još jedno prijelomno djelo. Američki novinar David Wallace Wells objavio je u časopisu New York esej The Uninhabitable Earth koji je postao najčitaniji članak časopisa u povijesti sa šest milijuna pregleda u nekoliko dana.[iii] Esej je proširen u nedavno objavljenu knjigu The Uninhabitable Earth: Life After Warming. Članak je u 44 000 znakova opisivao apokaliptičnu budućnost koja je neizbježna zbog klimatskih promjena, situacija koja je u mnogočemu podsjećala na posljedice nuklearnog sukoba kakvih se svijet pribojavao u vrijeme objave Silent Spring Rachel Carson.

Osuđeni na propast

„Obećavam, gore je nego što mislite.“ riječi su kojima je Wallace-Wells započeo svoj esej. „Bez obzira koliko dobro ste informirani, niste dovoljni zabrinuti.“ U njemu je kritizirao opsesiju podizanjem prosječne razine mora kao tek malim dijelom nadolazećih problema. „[Planet] je ratni stroj. Svaki dan naoružavamo ga još više.“[iv]

Svoj apokaliptični esej podijelio je na devet dijelova: dan propasti, vrućinska smrt, kraj hrane, klimatske kuge, nedišljivi zrak, trajni rat, trajni ekonomski kolaps, otrovani oceani i veliki filter. Neki od ishoda na koje Wallace upozorava su: godišnji hadž u Meku sredinom stoljeća postat će nemoguć zbog dramatičnog porasta vrućina u pustinji; u Salvadoru petina stanovništva (četvrtina muškaraca) pati od bubrežnih bolesti zbog dehidracije prilikom rada na poljima; urodi žita opadati će otprilike proporcionalno porastu svjetskog stanovništva; otapanje tundre vratit će bolesti poput španjolske gripe, kuge i velikih boginja; oceanima će se proširiti mrtve zone zbog odbjeglih učinaka povratne sprege acidifikacije. Zbog velike medijske pozornosti i lavine kritika o pretjerivanju opasnosti New York Magazine morao je objaviti posebnu verziju članka u kojemu su netipično uključene izravne poveznice za brojne tvrdnje u same riječi.[v]

Vrlo vjerojatno za dio pozornosti bio je odgovoran i kontekst. Istih dana, u srpnju 2017. administracija predsjednika Donalda Trumpa objavila je da se povlači iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama. Većina kritika knjige Uninhabitable Earth odnosila se na pretjerani alarmizam i pokrenula je raspravu oko učinkovitosti izazivanja straha kao motivatora za suočavanje sa klimatskim promjenama. Sedamnaest znanstvenika analiziralo je članak i zaključilo je da su brojne tvrdnje pretjerane, nejasne ili intelektualno neiskrene.[vi]

Čitajući esej lako je vidjeti da kritike nisu neutemeljene. Primjerice Wallace-Wells navodi da bi pola stanovništva umrlo od izravne vrućine ako bi prosječna temperatura narasla za šest stupnjeva, što je daleko više od procjene najgoreg slučaja porasta temperatura predviđenog za ovo stoljeće. Podnaslov druge stavke eseja, smrt vrućinom je „bahrainizacija New Yorka“ što kasnije u eseju objašnjava tvrdnjom da će do kraja stoljeća toplinski stres u New Yorku biti veći od onoga u Bahrainu. Možda najodvažnija tvrdnja bila je da će se ljudske kognitivne sposobnosti smanjiti za jednu petinu do 2100. godine jer će se udio ugljik-dioksida u atmosferi povećati sa 400 dijelova na milijun (ppm) na 930. Wallace svakako citira brojne izvore koristeći pritom brojne primjere, ali je njegova pristranost u izvođenju zaključaka očita. Štoviše ponosan je na nju upozoravajući opetovano kako najgori dio klimatskih promjena nije što će se one neizbježno dogoditi već da će se njeni ishodi ubrzavajuće pogoršavati.

Početni odlomak Nenastanjive Zemlje. 

Gore je, mnogo gore, nego što mislite. Sporost klimatske promjene je bajka, možda opaka kao ona koja tvrdi da se uopće ne događa, a dolazi nam upakirana sa nekoliko drugih u antologiji udobnih deluzija: da je globalno zatopljenje arktička saga koja se odvija daleko; da je to izričito stvar razine mora i obala, ne sveukupljajuća kriza koja ne pošteđuje niti jedno mjesto i ne ostavlja nikakav život unakaženim; da je to kriza “prirodnog” svijeta, ne ljudskog; da su ta dva različita i da danas živimo nekako izvan ili iza ili najmanje obranjeni od prirode, ne neizbježno i doslovce zasuti njome; da imutak može biti štit protiv pustošenja zatopljenja; da je izgaranje fosilnih goriva cijena kontinuiranog ekonomskog rasta; da će nam rast i tehnologija koju proizvodi omogućiti da isplanirano svoj put iz okolišne katastrofe; da postoji bilo kakav analog skali ili opsegu ovoj prijetnji u dugom rasponu ljudske povijesti koji bi nam mogao dati povjerenje u suočavanje sa njome.[vii]

Brušenje stavova

U godinu i pol od svojeg eseja, Wallace je preokrenuo osovinu svojih tvrdnji od portretiranja katastrofalnog sve izglednijeg najgoreg slučaja u njihovo povezivanje sa političkim i društvenim pokretima. Wallaceov narativ o globalnom zatopljenju i dalje je apokaliptičan, ali ovaj puta ostavlja mogućnost da će njegova novorođena kćer preživjeti katastrofu koja može uroditi „sretnim završetkom.“

U nedavno objavljenom tekstu povodom objavljivanja knjige, Wallace se prozvao optimistom a tekst je započeo riječima da „nije prekasno. Štoviše, nikad neće biti.“ te je priznao da ne vjeruje da će zatopljenje od četiri stupnja biti dostignuto prije 2100. godine što je nesumnjivo rezultat brojnih kritika. No, u istom tekstu optimizam je nazvao „predmetom perspektive“ citirajući pritom riječi predstavnika Maršalovih otoka (mikrodržave u Tihom oceanu) koji je optimističnu procjenu o zatopljenju od samo tri stupnja nazvao genocidom. [viii] Prema Wallaceu dva stupnja je grozno, no bolje je od tri stupnja (sve vjerojatnija procjena) prema kojemu će južna Europa biti u trajnoj suši.

Usprkos ublažavanju tona Wallace se u svojoj novoobjavljenoj knjizi i dalje najviše bavi posljedicama zatopljenja prema četiri stupnja do 2100. godine (što se i dalje smatra malo vjerojatnim najgorim slučajem, a izvorno je opravdao mogućim nepredvidivim posljedicama otapanja sibirskog permafrosta). „Novi svijet u koji koračimo bit će toliko otuđen od našeg, da bi to mogao biti potpuno drugi planet.“[ix]  Na kritike da je njegov alarmizam neodgovoran  ostaje otporan i odgovara da se o činjenicama o klimatskim promjenama može govoriti samo u mitološkim i te(le)ološkim terminima. U intervjuu Guardianu priznao je da je ovakav pristup potreban da bi se pokrenuli ljudi koji su samo usputno zainteresirani za temu – pretvorivši klimatske promjene u glavnu političko pitanje.[x] Kasnije u knjizi priznaje da namjerno uporno koristi prvo lice množine – „mi“: „zadatak dodjeljujemo budućim generacijama, snovima magičnih tehnologija, dalekim političarima koji se bore sa unosim odgodama.“ Drugdje u knjizi piše kako je „stoička mudrost često alibi za indiferentnost.“

Wallaceov optimizam suprotan je optimizmu Stevena Pinkera. Primjerice u opreci s njime predviđa da će se oružani sukobi udvostručiti ovog stoljeća, temeljeći to na nalazima da porast temperature povezan sa povećanom vjerojatnosti sukoba (vrijedi spomenuti da je spomenuti nalaz potvrđen samo za zemlje u kojima su već prisutne duboke etničke podjele) i kriminala.

Za razliku od Stevena Pinkera (na slici) Wallace zaključuje da će se oružani sukobi povećati, zbog porasti temperature

Knjiga je podijeljena na četiri dijela: kaskade (odnosno krize sustava), elementi kaosa, klimatski kaleidoskop i antropički princip. Elementi kaosa bit će privlačniji zainteresiranima za prirodne znanosti, a klimatski kaleidoskop publici koju zanima intelektualno-društvena dimenzija. Drugi i treći dio podijeljeni su na niz poglavlja pri čemu se elementi kaosa bave opisivanjem posljedica klimatskih promjena i najviše je sličan izvornom eseju. Nasuprot sedam (od devet) izvornih sekcija eseja, sada sliku planeta dijeli na dvanaest poglavlja: vrućinska smrt, glad, potapanje, požari, nepogode koje više nisu prirodne, nestanak pitke vode, umirući oceani, nedišljivi zrak, ekonomski kolaps, klimatski sukobi i sustavi (interakcije okoliša i društva). Treći dio posvećen je društvenim i političkim komentarima i podijeljen je na poglavlja pripovijedanje, krizni kapitalizam, crkva tehnologije, politika potrošnje, povijest nakon napretka i etika na kraju svijeta.

Vjerojatno je najveći kompliment knjizi da je napisana britko i usprkos tome što je kratka uspijeva pokriti veliki broj tema što naravno otvara problem da se brojnih složenih tema tek površno dotiče. Autora ne zanimaju precizne tvrdnje (citirajući podatke redovito bira prosječne ili istaknute vrijednosti umjesto da navodi njihov pun raspon) jer želi potaknuti čitatelja da temeljito promjeni svoje stavove i počne se aktivno baviti temom. Znanstvenoj zajednici predbacuje preveliku sklonost da griješi na strani opreza.

Rudarenje kriptovaluta trenutno troši više električne energije od globalne solarne proizvodne i oslobađa više ugljik-dioksida od milijun prekooceanskih letova, Saudijska Arabija će za deset godina trošiti više energije na klimatizaciju nego što će je izvoziti u nafti, vrućinski valovi izazivaju oštar rast u psihijatrijskoj hospitalizaciji …

Elementi kaosa uspijevaju u niz britko napisanih sekcija sustavno opisati veliki broj mogućih posljedica često koristeći zanimljive primjere. Wallace ističe kako rudarenje kriptovaluta trenutno troši više elektriciteta od globalne solarne proizvodne energije i oslobađa više ugljik dioksida od milijun prekooceanskih letova, Saudijska Arabija će za deset godina trošiti više energije na klimatizaciju nego što će je izvoziti u nafti, vrućinski valovi izazivaju oštre rastove u psihijatrijskoj hospitalizaciji, osobito za oboljele od shizofrenije, prosječna globalna visina počet će opadati zbog klimatskog stresa, prosječno zatopljenje od jednog stupnja Celzijusovog odgovara povećanju stope suicida od jedan do dva posto ovisno o zemlji što je pogotovo očito u Indiji gdje se događa jedna petina svih samoubojstava.

Socijalna i ekonomska dimenzija problema je neizbježna jer su zemlje u razvoju najranjivije na promjene i često geografski najviše izložene njima. Citirajući prošlogodišnje izvješće Svjetske banke, gorko primjećuje kako će klimatske promjene već u idućih deset godina vratiti stotinu milijuna ljudi natrag u ekstremno siromaštvo u Aziji. Autor u više navrata i primjera ilustrira kako se učinak naglih klimatskih promjena može odraziti desetljećima kasnije na visinu, kognitivne sposobnosti pa i cjeloživotnu zaradu tek začete djece.

Treći dio knjige posvećen je pristupima klimatskim promjenama, a ne posljedicama. Glavna Wallaceova teza je da su klimatske promjene previše neopipljive, a opet sveobuhvatni problem. Na početku ovog dijela knjige citira Amtiva Ghosha kako je nemoguće postaviti pitanje gdje si bio na 400 dijelova ugljikovog dioksida na milijun za razliku od pitanja gdje si bio 11. rujna. Njegov pokušaj argumentacije djeluje nezgrapno jer želi obuhvatiti sve dijelove kulture što uključuje i usiljene reference poput onih za Igru prijestolja ili Fortnite. Intelektualno zahtijevnijoj publici ovaj dio knjige vjerojatno je i najslabiji jer su mnogi zaključci očiti ili previše pojednostavljeni. Poglavlje o kriznom kapitalizmu tako je dijelom rekapitulacija osnova bihevioralne ekonomije, a dijelom birani spomeni fosilnog kapitalizma i doktrine šoka.

Vjerojatno najzanimljiviji dio Wallaceove knjige njegova je kritika društvenog i političkog pristupa problemu klimatskih promjena. Američkoj desnici i ljevici zamjera da su njihovi prijedlozi nedovoljni i motivirani vlastitim ciljevima. Porez na ugljik (carbon tax) je donekle privlačan korporacijama no teško je provediv zbog povodljivost javnosti u vezi ekonomskih pitanja, prizivajući time nedavne primjere Francuske ili Australije. Krivljenje Republikanaca za klimatske promjene naziva „oblikom američkog narcizma“[xi] kada SAD doprinose tek 15% svjetskih emisija plinova. Nedavno predložen Green New Deal u Americi ima za cilj kroz državne investicije u zelenu energiju „gotovo ukloniti siromaštvo“[xii] u SAD.

Wallace podržava obje ove mjere, ali ocrtava kako su nedovoljne i vjerojatno neizvedive, cinično primjećujući da je u New Yorku bilo potrebno gotovo pola stoljeća da doda nekoliko postaja podzemnom željeznici. Uzaludno je prigovarati industrijskom kapitalizmu kada se socijalističke zemlje ne ponašaju niti su se ponašale odgovornije. Drugi primjeri su „panika“ oko korištenja plastike koja jednostavno nije značajan problem ili krivo interpretiranim kolapsom kolonija pčela koje su medijima simpatičan primjer alegorije. Autorov je zaključak da je problem odgovornost – svi smo odgovorni makar su neki nesumnjivo odgovorniji od drugih zbog nejednakosti – no ljudska priroda zahtijeva jasne i kažnjive antagoniste.

Wallace je pobornik teze o fosilnim kapitalizmu američkog ekonomskog povjesničara Kennetha Pomeranza koji pripisuje ekonomski rast i maltuzijanski bijeg od 18. stoljeća otkriću fosilnih goriva kao ključnom (ali ne jedinom) faktoru. Sukladno tome upozorava da će do kraja stoljeća ekonomije izgubiti 23% BNP zbog posljedica klimatskih promjena kroz ishode u poljoprivredi, povećanoj učestalosti prirodnih nepogoda, povećanim troškovima rada i života, povećanoj smrtnosti od prirodnih uzroka, migracijama stanovništva te povećanim stopama kriminala. „[Istraživači] predviđaju da postoji šansa od jedan naprama osam da će do kraja stoljeća [svjetska ekonomija] opasti osam puta više od Velike recesije početkom stoljeća“ odnosno dva puta dublje od „deprivacije koje su obilježile naše praroroditelje 1930-ih i koje su pomogle stvoriti val fašizma, autoritarijanizma i genocida.“[xiii] Također i špekulira da će važnosti renti samo rasti kako okoliš postaje sve negostoljubiviji i siromašniji resursima. Svijet će se preobraziti tako da ekonomija uđe u trajnu stagnaciju ili recesiju, a socijalne nejednakosti će se pogoršati, ovaj puta u smjeru da siromašniji gube više od bogatih koji će ostati na istom. U poglavlju posvećenom povijesti napretka, autor zaključuje kako čovječanstvu predstoji neki oblik povratka na ciklični model povijesti pri čemu bi „mračna doba u ovom slučaju stigla unutar jedne generacije od svijetle [generacije] – dovoljno blizu da se dodiruju, dijele priče i krivnju.“[xiv] Epilog ekonomskih predviđanja je što su sve usporedbe sa prethodnim ekonomskim krizama uzaludne jer kriza podrazumijeva  povratak na neku prirodnu razinu rasta, a klimatske promjene uzrokovat će neizbježnu padajuću putanju.

Kolonizaciju drugih planeta smatra nerealističnom i „narcističnom“ deluzijom, a opsesiju umjetnom inteligencijom rezultatom kulturne fascinacije gotovo mitološki uspješne Silikonske doline (Fotografija: Medium)

Čitavo poglavlje posvećeno je kritici „slijepe vjere“ tzv. crkvi tehnologije. Geoinžinjeringu, za koji se očekuje da bi mogao uravnotežiti postojeću štetu okolišu, predbacuje da je u najboljem slučaju tek gomila prijedloga koji su tek desetljećima od realizacije. Poznatom posthumanističkom filozofu Nicku Bostromu zamjera što se ne bavi čovječanstvom već postčovječanstvom. Kolonizaciju drugih planeta smatra nerealističnom i „narcističnom“ deluzijom, a opsesiju umjetnom inteligencijom rezultatom kulturne fascinacije gotovo mitološki uspješne Silikonske doline. Jedan od naglasaka knjige je kako je usprkos velikom padu troškova solarne energije njen globalni udio ostao gotovo isti. „Tržište na ova postignuća nije odgovorilo tako zamjenom prljavih izvora za čiste. Odgovorilo je tako da je dodalo nove kapacitete postojećem sustavu. Tržištu ovo je rast; ljudskoj civilizaciji to je suicid.“[xv] Citirajući rezultate znanstvenika MIT-a, naglašava da će svijet ovim tempom preobraziti energetsku industriju tek za 400 godina.

Poglavlje odiše autorovom frustracijom javnosti što je zorno ilustriranom primjerom koji posuđuje iz memoarskog priloga Christine Nichol n+1 časopisu:[xvi] „[S]pomenula sam mladom rođaku koji radi u tehnološkoj industriji potrebu da se udružimo radi nalaženja rješenja za klimatske promjene. […] Slegnuo je ramenima: “Zašto se brinuti? Tehnologija će sve riješiti. Ako Zemlja otiđe, otići ćemo živjeti u svemirskim brodovima. Imati ćemo 3D pisače koji će nam ispisivati hranu. Jest ćemo laboratorijsko meso. Jedna hrana će nas sve hraniti. Samo ćemo reorganizirati atome da stvorimo vodu ili kisik. Elon Musk.“ Wallace cinično dodaje da Elon Musk više nije ime čovjeka već strategija preživljavanja čitave vrste.

Posljednji dio knjige, antropički princip, kao i u originalnom eseju priziva globalno zatopljenje kao dio polemike o astrobiološkim pitanjima iako čitateljstvu upoznatom sa tematikom ne nudi ništa novo.

Vrlo je vjerojatno da će knjiga bar privremeno postati hit i jedna od najvažnijih knjiga 2019. godine. U prilog joj ide aktualnost teme, široki i sveobuhvatni pristup kao i britak način izražavanja. Njene slabosti, poput povremenog vrludanja fokusa ili sebi proturječnog alarmizma bar zasad nisu uspjele izazvati veći otpor čitatelja ili kritičara. Osobno se stječe dojam da Wallaceov oprezni optimizam (koji pripisuje roditeljstvu) nije iskren i djeluje nametnut od vanjske strane što je osobito vidljivo u dijelu knjige kada polemizira oko učinkovitosti straha nasuprot nade kao motivacije. Kroz čitavu knjigu vidljiva je ista misao vodilja – klimatska katastrofa neizbježna je, događa se već sada, a ni ekonomija, ni tehnologija ni buduće generacije neće je riješiti. Čak i ono što znamo sa sigurnosti je zabrinjavajuće, a novi razvoji događaja mogu biti samo gori, ne aditivno već multiplikativno. Zašto se svi kolektivno zavaravamo?

[i] Jedan od njih je popis Discover Magazina na kojemu je na 16. mjestu od 25. (http://discovermagazine.com/2006/dec/25-greatest-science-books/article_view?b_start:int=1&page=2, 14.02.2019.)

[ii] Carson, Rachel. (1994). Silent Spring. New York: Houghton Mifflin.

[iii] Wallace Wells, David. (2017).“ The Uninhabitable Earth.“ New York Magazine (http://nymag.com/intelligencer/2017/07/climate-change-earth-too-hot-for-humans-annotated.html?gtm=bottom&gtm=top, 14.02.2019)

[iv] ibid.

[v] ibid. 

[vi] (2017) “Scientists explain what New York Magazine article on “The Uninhabitable Earth” gets wrong.” Climate Feedback. (https://climatefeedback.org/evaluation/scientists-explain-what-new-york-magazine-article-on-the-uninhabitable-earth-gets-wrong-david-wallace-wells, 14.02.2019)

[vii] Wallace-Wells, David. (2019).  The Uninhabitable Earth: Life After Warming. New York: Tim Duggan.

[viii] ibid.

[ix] ibid.

[x] Watts, Jonathan. (2019) “David Wallace-Wells on climate: ‘People should be scared – I’m scared’. The Guardian. (https://www.theguardian.com/environment/2019/feb/03/david-wallace-wells-on-climate-people-should-be-scared-im-scared, 14.02.2019.)

[xi]Wallace-Wells, David. (2019).  The Uninhabitable Earth: Life After Warming. New York: Tim Duggan.

[xii] ibid.

[xiii]Wallace Wells, David. (2017).“ The Uninhabitable Earth.“ New York Magazine (http://nymag.com/intelligencer/2017/07/climate-change-earth-too-hot-for-humans.html?gtm=bottom&gtm=bottom, 14.02.2019)

[xiv]Wallace-Wells, David. (2019).  The Uninhabitable Earth: Life After Warming. New York: Tim Duggan.

[xv]ibid.

[xvi] Nichol, Christina. “An Account of My Hut.” n+1. (https://nplusonemag.com/issue-31/essays/an-account-of-my-hut/, 18.02.2019.)