Plenkovića više nitko u EU ne ‘vuče za rukav’ kako suzbija inflaciju. ‘Tim’ se raspada, a ‘uputa za upotrebu’ ni na vidiku

Za suočavanje s inflacijom potrebna je koordinacija sudionika koji slijede neku ideju, neku predodžbu o tome što se događa, a toga u Hrvatskoj nema ni nacrtanog, piše Željko Ivanković. Dosad je svaka politika bila politika Europske unije. U suočavanju s inflacijom očito nema nikakve politike, osim Plenkovićeve agresivne (i lažne) propagande, a 'trust mozgova' u Vladi (i oporbi) teško se može dosjetiti bilo kojeg pomaka nabolje koji proistječe iz nekog sustavnog proučavanja i razumijevanja stvari ili iz neke ne daj bože teorije, nekog barem školskog rješenja.

• Naslovna fotografija: Tomislav Ćorić, Ante Šušnjar, Tonči Glavina, Andrej Plenković. (Marko Prpić, Patrik Macek, Ivana Ivanović, Neva Zganec / PIXSELL)

Potkraj travnja, na dan objavljivanja promjene indeksa cijena na malo, zadatak da preuzme rizik komuniciranja s javnošću dobio je ministar financija Tomislav Ćorić. U osnovi je rekao da Vlada nema alate za suočavanje s inflacijom izazvanom vanjskim energetskim šokom. Formulacija se razlikuje od medija do medija, ali u osnovi sve govore isto: „Ponovio je da Hrvatska, kako mjerama fiskalne, tako i drugih segmenata ekonomske politike, nije u stanju ‘doskočiti uvezenim energetskim šokovima i uvezenoj inflaciji’.” (N1 Hrvatska) Nakon Ćorića javili su se i drugi ministri (Tomislav Medved, ministar branitelja – koji obično vadi kestenje iz vatre – još nije na liniji fronte; možda još nije sve tako crno). Ministar gospodarstva Šušnjar zatražio je sastanak s Državnim zavodom za statistiku, kao da bi na tom sastanku razumio što konstrukcija indeksa promjene cijena na malo uopće znači u stvarnosti pa vjeruje da bi valjda onda s time nešto mogao učiniti.

Postojale su, naime, u državnim institucijama, na oficijelnim sastancima, a i u nekim akademskim krugovima, teze da inflacija od 3 do 4 posto nije big deal, a zatim i da je u zemljama koje se brže razvijaju inflacija uobičajeno viša. Stoga je u jednom pogodnom trenutku jedno od objašnjenja rasta indeksa cijena na malo bio upravo rast ekonomije (preko pitanja koliko je i on bio uvezen u vladinim se krugovima prigodom tog objašnjenja prelazilo šutke). No sad je već inflacija dosegla skoro šest posto (kad je ono inflacija harala Jugoslavijom, novosadski ekonomski novinar Dimitrije Boarov objasnio je da se ‘ne može biti malo trudan’, da to samo raste i ako se pravodobno ne zaustavi, može biti jako kasno). Tonči Glavina, ministar turizma, poručio je svom sektoru da „smanje cijene 10 do 20 posto“, zbog konkurencije itd. Novinari su se uhvatili, opravdano, za Glavininu nedosljednost – cijenu rente svoje vile nije smanjio. Neugodno je već i to što se ministar koji određuje uvjete poslovanja u turizmu u slobodno vrijeme bavi turizmom, a pogotovu je skandalozno što je njemu „10 do 20 posto“ otprilike isto, blizu, slično.

U samo su tri mjeseca prošli dani kad se Plenković na nekom europskom samitu hvalio novinarima da su ga drugi premijeri vukli za rukav i pitali: koje su to vaše mjere, kako ste to uspjeli?

Imamo dakle tri najodgovornija ministra: prvi zna da ne zna što bi (Ćorić), to je ipak dominantna pozicija, ali da nešto mora; drugi ne zna o čemu je uopće riječ (kako se računa i što uopće izračun znači, za koga) pa ide na kratki tečaj, a trećem je rast cijena na malo od pet-šest posto u domeni statističke greške, manji od 10 do 20 posto, ako ne raste više skoro da može izazvati bankrot (što je inače efikasna strategija protiv inflacije – nema posla, nema cijena). Prema Glavini, možda bismo ušli i u deflaciju: zbog konkurencije bi se mogle smanjiti i cijene u dućanima, zašto samo u turizmu i ugostiteljstvu? Ali s time često ide i recesija. U samo su tri mjeseca prošli oni dani kad se Andrej Plenković na nekom europskom samitu hvalio hrvatskim novinarima da su ga drugi premijeri ‘vukli za rukav’ i pitali: koje su to vaše mjere, kako ste to uspjeli?  Što mu je sad dakle preostalo nego da nakon redovitog sastanka HDZ-ovih stručnjaka za inflaciju – grmi na novinare i oporbu?

Nije teško zamisliti sastanke lumena iz Vlade koji raspravljaju o suočavanju s inflacijom. O strategiji suočavanja s inflacijom, te o mjerama koje je recentno ipak najavio ministar Ćorić za sljedeći tjedan (ipak će to oni brzo, prije sljedeće objave podataka). Feral bi o tome urnebesno izvijestio, ali bi se u toj raskalašenosti u publici žrtvovala vjerodostojnost: publika ne bi htjela vjerovati. Ionesco je stvarniji – tužan. 

• Percepcija je gazdarica

Tehnički, razlika između mjera i strategije je značajna. Mjere su ono poput subvencioniranja troškova struje, ograničavanja cijena energije, pritiska na trgovce da nude jeftine proizvode. Teško je vjerovati da će se ‘trust mozgova’, posebno nakon genijalnih ideja koje su već iznijeli, dosjetiti nečeg sustavnijeg. I ono kad su Plenkovića ‘vukli zua rukav’ bili su samo ograničenje cijena i neke porezne olakšice. Mjere zapravo mogu biti samo privremene. Ćorić, najupućeniji među njima, implicite je objasnio, onome tko je pratio, da je recentni nagli skok cijena uslijedio nakon neizbježnog ukidanja nekih mjera. Jedno su vrijeme držale vodu, no čim se brana digla, pokuljale su. To je tome tako. Mjere su trošak za proizvođača. Ako mu se prodaja proizvoda ili usluge po cijeni kojom je i dalje konkurentan ne isplati, radit će nešto drugo. Kupci će, dakle, kupovati nešto drugo, neće kupovati ono što je ograničenjem bilo jeftinije, inflacija neće pasti, čak može objektivno narasti: košarica u kojoj će jeftiniji proizvodi izostati već u deset ujutro, poskupjet će a u statistici koja će još bilježiti one jeftinije proizvode kojih više nema n policama poskupjet će – inflacija će narasti a statistika neće ni vidjeti koliko je loše. To je razlog zašto je percepcija čak vjerodostojnija od DZS-a. Uostalom, percepcija je gazdarica, a ne DZS; on je sluga, ima ispitivati i objašnjavati stvari dok se potpuno ne razjasne ili se percepcija ne umori. Ministre Šušnjar nije to laka nauka, slišate krive predmete, vi bi mogli biti streetsmart. 

Stvari treba uhvatiti u korijenu, rekao bi jedan novinar skriboman iz 19. stoljeća, europski dopisnik u Sjedinjenim Državama. To otprilike znači da se inflacija ograničava ograničavanjem utjecaja uzroka inflacije. U ovom slučaju udar zaista dolazi od cijena energije na svjetskom tržištu, koje mogu i, vjerojatno će trajnije stvarati probleme. Isabella Weber, njemačka stručnjakinja za inflaciju na ‘privremenom radu’ u Americi,  čije bi dvije još neizišle knjige već bile rasprodane da se ne mogu beskonačno ’tiskati’ u elektronskom obliku (i piratizirati :))neprestano podsjeća da smo u razdoblju u kojem ‘vanjski šokovi’ stižu jedni druge: i migracije uzrokovane, na primjer, klimatskim promjenama mogu biti uzrok inflaciji, a loše upravljanje migracijama (zatvaranje zemlje) može izazvati zaostajanje, iseljavanje (istraživanju koje pokazuje da je nedostatak rada, niska cijena, jedan od uzroka inflaciji, upravo je dodijeljena glavna hrvatska ekonomska nagrada Marijan Hanžeković). O ratovima, poremećajima opskrbnih lanaca, monopolizaciji strateških materijala da se i ne govori (je li neodgojeno reklamirati da sam u svojoj knjizi Novac. Paradigmatski primjeri, Jesenski i Turk 2026., jedno poglavlje posvetio inflaciji kako je gleda Isabella Weber). Nije dakle samo energija, puno je još toga na stolu. Politički se sustav, izvršna vlast, zaključuju Weber i suradnici, testira sposobnošću amortizacije šoka. To ne može jedan čovjek čvrstom rukom. On može samo sve natjerati da se pokriju ušima. Znamo, nije to mogao, nemojte krivo shvatiti, ni Tito. Kad sve štima, u mirnim vremenima, ne osjećamo da nam politički sustav uopće treba, osim administrativno – da radimo svoj posao. Na muci se poznaju junaci. (Druga je stvar što si ‘junaci’ prisvajaju pravo da sami, baš oni, sve proglase izvanrednim stanjem kako bi centralizirali vlast monopolizirali moć da ih nitko ne bi nešto pitao – Kuš!)

Izjave ministara citirane na početku vidljivo pokazuju slab kapacitet izvršne vlasti u suočavanju s inflatornim šokovima, po prirodi stvari iznenadnima. Nisu je, dakle, u stanju ni funkcionalno monopolizirati. Kad bi sustav samo bio raskliman, malo ga se zategne i ide. Očito je, ipak, da nema nikakve politike, osim Plenkovićeve agresivne komunikacije, koja, međutim, ne ograničava cijene sustavno. Nema ni tima, ni predloška. Zato svatko izjavi što mu baš taj čas padne na um, ne samo ljudi iz Vlade, nego svi, od gromoglasnog Grmoje do ‘teoretičara’ Zurovca. Ivo Bićanić, kojeg se hrvatski ekonomisti ubrzano trude zaboraviti, u svojoj je predsmrtnoj knjizi profetski dijagnosticirao opasnost da se izgubi i zametne, znanje o tome što je inflacija, kako se sve može ponašati. 

• Slučaj Borisa Vujčića

Zanimljiv primjer izostanka ikakve koordinacije (timskogt rada) slučaj je Borisa Vujčića, guvernera na odlasku iz Hrvatske narodne banke, koja je svojedobno bila – a nominalno je i danas – zadužena za stabilnost cijena (na malo, iako ni one velike nisu bezazlene, recimo stanovi, rente, zemljišta). Iako smo inače govorili da HNB nema nikakve poluge za taj posao nakon ulaska u eurozonu, ustvari joj (zasad) nedostaje politička snaga u Europi. Iako bi se moglo dogoditi da Vujčića češće ‘vuku za rukav’ nego Plenkovića. Vujčić je sigurno stručno najkapacitiraniji u trenutačnoj administraciji, no druga je stvar kakvu politiku vodi i s kojim motivima. U Opatiji je na tradicionalnoj konferenciji Financijsko tržište, koja je održana 7. i 8. svibnja, tjedan nakon objavljivanja podataka o inflaciji, imao uobičajenu uvodnu, programsku prezentaciju. Programska je ona koja nije protokolarna, nego to znači da HNB (ili ECB) to što je rečeno zaista misli raditi.

HNB je objavio prezentaciju i sažetak govora pod naslovom „Financijska otpornost se mora graditi u dobrim vremenima”. Najkraće, Vujčić je rekao: Stanje je bolje nego ikad (1), ali loša vremena neminovno dolaze (“ciklički rizici nakupljaju se već dulje vrijeme”). Standardni bankarski pristup. Hrvatska narodna banka poduzima niz mjera (…) uključujući jačanje zaštitnih slojeva kapitala, koji se smanjuju pod utjecajem bržeg rasta imovine (čitaj: brzog rasta kredita) i isplata dobiti (čitaj: povlačenja profita iz Hrvatske jer tu nije toliko profitabilan koliko ga drugdje nedostaje): “Pokazatelji cikličkih rizika jasno signaliziraju da se ranjivosti u financijskom sustavu postupno gomilaju i zbog toga moramo već sada raditi na tome da nam bankarski sektor bude sposoban kreditirati gospodarstvo i kada dođu teža gospodarska vremena“, naglasio je guverner HNB-a.

Boris Vujčić je kao guverner možda svoja najgora gospodarska vremena zatekao je 2012. godine. Njegova je politika, međutim, i tada bila „jačanje zaštitnih slojeva kapitala“ i ograničavanje kreditiranja. Bilo je za to razloga – zemlja je bila u krizi, novac je i zato izlazio iz zemlje ondje gdje može bolje rasti, a Vujčić ga je zaustavljao na svoj način, ne otkrivajući adute; svijet je bio u krizi pa se skupljalo gdje god se moglo skupiti; loši krediti (oni koji se otežano vraćaju ili ne vraćaju) rasli su prijeteći barem nekim bankama. Udruga Franak je pritiskala da se dužnicima isplati milijarda eura. Vujčić je u tim okolnostima zahtijevao jačanje kapitala i „razduživanje“ (smanjivanje zaduživanja na minimum, i ispod) da izbjegne bankovni slom. Hrvatsko je bankarstvo postalo najkapitaliziranije na svijetu, možda je i danas jedno od najkapitaliziranijih, a kreditiranje je ograničavano na svaki način. Možda je i zato isplata članovima Udruge Franak prošla relativno bezbolno za banke: u pet-šest godina skupilo se za to novca.

Radi uvjerljivosti, Vujčić je pronašao i empiriju i razvio doktrinu da krediti ne utječu na rast! Rastite sami, banke će vas slijediti! U karakterističnom pitijskom stilu, a vjerojatno i radi dobrih odnosa s HNB-om, Hrvatska udruga banaka je sastavila analizu prema kojoj krediti ne potiču rast nego ga slijede, ali hrvatsko gospodarstvo nema strukturu kojom bi se rast pokrenuo bez kredita! Genijalno. Krediti ne potiču rast, ali potiču. No, to je pitanje, uostalom, prije empirijsko i izvedbeno, nego doktrinarno. Mario Draghi, guverner ECB-a, odlučio se već 2012. godine za drukčiju strategiju – poticanjem rasta smanjiti omjer loših kredita i plaćanje troškova iz kapitala (a ne iz prihoda). Viceguverner zadužen za stabilnost bankovnog sektora u HNB-u, Damir Odak, otvoreno je, međutim, napisao da glavni posao banaka i nisu krediti, nego platni promet i izgleda da se tog zaključka drži i danas. U svakom slučaju, Vujčić je bio u nezavidnoj situaciji i odlučio se pobrinuti autonomno za svoj glavni zadatak – održanje stabilnosti bankovnog sektora. Još bi mu samo trebala bankovna kriza, a dugoročni je plan zemlje ulazak u eurozonu.

• Instinkt ili mudrost?

Istu je politiku Vujčić predstavio u Opatiji, u vremenima boljim nego ikad: ako je dobro, jačaj kapital, pazi na kredite, skupljaj snagu za loša vremena; ako je loše – jačaj kapital, ne daj kredite, da ne pukneš. (Također, Udruga Franak opet hoće dio kolača, o čemu u sljedećem članku.) Zaista, moguća su iznenađenja, iako banke u inflaciji plivaju već i s malo umješnosti. Kako kod koje stoje obaveze i što se s njima u eri šokova može dogoditi nije sigurno: ovdje bi trebalo prije svega pojasniti što pokazatelj inflacije uopće pokazuje, ako išta stvarno i zaista operativno snažno pokazuje, no to bi odvelo stvar u drugom, previše teorijskom pravcu. Vujčić, međutim, brine svoju brigu, bankovni sektor želi ostaviti stabilnim, kakvim ga je izgradio (i velikim dijelom naslijedio) uz vrlo visoku cijenu.

Održanje bankovnog sektora stabilnim je važno, iako može biti itekako skupo na više načina. Tu utječe i politika. Je li to kod guvernera neki instinkt ili mudrost, pronicljivost, teško je procijeniti. On se ponašao i ponaša kao država u državi. Kao da je zaključio da se zapravo nema s kime koordinirati. Nije na klupi za rezerve, ali nije ni u timu. 

I tu dolazimo do poante članka o suočavanju s inflacijom. Za to je potrebna koordinacija koja je usklađena sa strategijom. Da izbjegnemo tu ružnu vojnu riječ, iako je ratovi prizivaju, reći ćemo – koordinacija usklađena sa (zajedničkim) znanjem, istorodnim shvaćanjem stvari, prevladavajućom doktrinom. Te koordinacije i kakvog takvog konsenzusa o današnjoj inflaciji u Hrvatskoj nema ne samo u Vladi, slabo je ima i drugdje, tek se začinje i formira. Čak i kad postoji općeprihvaćena predodžba o uzrocima inflacije, kao u vrijeme jugoslavenskog premijera Ante Markovića, nije sigurno da ćete utakmicu dobiti. Ali ćete barem igrati zajedno, a ljudi, drugi, znat će što od vas mogu očekivati. To je dug posao, kad je uzrok cijena energije – radi se na efikasnosti i samodostatnosti, dodatnim izvorima, kad su urok logistički lanci, traži se druge, kad su uzrok migracije, menadžerira se tržište rada, kad je hrana …Tko će sastaviti materijal, premijerov savjetnik Savić, ni čuti ga ni vidjeti, a nema ni ovlasti. 

U Hrvatskoj pak odjeli izvršne vlasti su ili posve samosvojni, kao Vujčićev, ili sasvim raštimani, ili, najčešće, sasvim nekompetentni (sjetimo se citata s početka) i normalno je da ih svaki šok (a oni sad već dolaze u serijama) baca u očaj. Koliko je uzrok te nekompetentnosti sistemska korupcija, teško je napamet procijeniti.  Izbor pojedinih ministara je potpuno iznenađenje. Ako je to zaista tako, Plenkoviću ne preostaje drugo nego da viče na sve naokolo (osim onih koji ga vuku za rukav i štipkaju) da se održi do nekog sretnog trenutka. To baš neće ograničiti inflaciju, ali možda se barem premijer poput Vujčića dočepa Kairosova čuperka. 

• Bilješka

(1) Ne mogu odoljeti i opet podsjetiti da su 2008 Ante Čičin Šain i Velimir Šonje uredili knjigu maštovitog naslova: Hrvatska na raskrižju, u izdanju Mate (ZŠEM-a, tamo gdje ekonomiju predaje bivši premijer Zlatko Mateša i prodekan je) u kojoj se isticalo da ekonomija u Hrvatskoj stoji bolje nego ikad i to su onda ponavljali svi – vodeći novinari, politički komentatori i običan svijet.