Porez na nekretnine – ultimativni test pripadnosti političkoj ljevici ili političkoj desnici

Neizmjerni otpor i totalnu paranoju oko "prekrštavanja" komunalne naknade u porez na nekretnine možemo shvatiti samo u kontekstu zatvaranja posljednje šanse Hrvatskoj da postane normalna suvremena država iz koje mladi neće iseljavati. Kako borcima za ekvivalencu "između onoga što država daje i onoga što pruža" ne smeta da jednaku količinu kuna po kvadratu plaća netko u penthouse u centru Cvjetno, kao i netko u Tkalčićevoj ulici bez vode i kanalizacije, ali im smeta da netko pokušava promijeniti toliko nepravedan porezni sustav?

Rasprava o porezima (1): Prema porezu na potrošnju, koji više pogađa siromašne, Hrvatska prednjači u EU. U porezu na kapital zaostaje

Rasprava o porezima (2): Devet tvrdnji o porezu na nekretnine i u čemu su pogrešne

U svakoj zreloj zemlji porezna politika se nalazi u samom središtu ideoloških sukoba, čitav spektar ideološki naelektriziranih škola ekonomske misli smjestio se između dvaju ekstrema: desnog ekstrema libertarijanskih ideja o porezima “kao legaliziranoj otimačini pošteno zarađenog” i ekstremno lijevih zahtjeva iz komunističkog manifesta o progresivnom porezu na dohodak i ukidanju prava na nasljedstvo.

Upravo iz toga razloga, barem kada govorimo o ekonomskim pitanjima, odnos prema poreznoj politici pruža velikom broju ljudi priliku da se suštinski, a ne tradicionalno (ustaše vs. partizani) opredijele za ljevicu ili desnicu. Jesu li za socijalnu državu s pripadajućim porezima ili za niske poreze i ono što ostane od socijalne države? Podržavaju li progresivno oporezivanje gdje bogatiji plaćaju više ili se zalažu za regresivni porezni sustav gdje siromašni plaćaju natprosječno veliki dio troškova javnog sektora? I u konačnici jesu li za nove kamione vatrogascima ili da svatko svoje dvorište, maslinik i kuću brani sa “špinom” iz vrta.

Ovaj neizmjerni otpor i totalnu paranoju oko “prekrštavanja” komunalne naknade u porez na nekretnine možemo shvatiti samo u kontekstu zatvaranja posljednje šanse Hrvatskoj da postane normalna suvremena država iz koje mladi neće iseljavati

Točka početka i kraja

U biti, radi se o ultimativnom lakmus testu za stvarnu, intimnu, iskrenu i suštinsku pripadnost ljevici, odnosno desnici. Barem kada govorimo o mjerljivoj, opipljivoj ekonomskoj stvarnosti. Kao svojevrsni test da li i vi imate onaj urođeni “dišpet” na društvenu nepravdu zbog koje su se vaši djedovi ili očevi jednom davno otišli boriti za bolji svijet.

U Hrvatskoj nam upravo porez na nekretnine može poslužiti kao najbolji test oko pitanja kojem dijelu ideološkog spektra uistinu, realno pripadate. Rentijerskoj, kvazifeudalnoj i zaostaloj Hrvatskoj u kojoj bogatstvo (BDP) već 40 godina stagnira i koja u ekonomskom smislu očigledno dugoročno konvergira Albaniji ili možda ipak pripadate nekoj novoj, obrazovanoj Hrvatskoj budućnosti u kojoj će i dalje postojati visoko obrazovani mladi ljudi i koji neće plaćati 60% poreza i doprinosa na svoju plaću i neće s ostatkom plaće vraćati rate kredita na debelo preplaćeni dvosobni stan na periferiji grada.

Upravo u toj točki počinje i završava svaka rasprava o porezu na nekretnine. Vladin prijedlog poreza o lokalnim porezima u suštini ne mijenja ništa, osim malih kozmetičkih izmjena, tako da ovaj neizmjerni otpor i totalnu paranoju oko “prekrštavanja” komunalne naknade u porez na nekretnine možemo shvatiti samo u kontekstu zatvaranja posljednje šanse Hrvatskoj da postane normalna suvremena država iz koje mladi neće iseljavati i u kojoj sva radna mjesta u privatnom sektoru neće biti rezervirana isključivo za ljude koji rade za minimalac ili na crno.

Ideja koja ujedinjuje desnicu

Velimir Šonje je u nedavnom tekstu o razvoju liberalnog pokreta u Hrvatskoj postavio tezu kako je ključna ideja koja pokreće i ujedinjuje ekonomsku desnicu u Hrvatskoj “generalno traženje uvođenja razmjera u ono što država uzima i radi, spram onoga što ljudima pruža”. Prema njemu upravo je to “zajednički nazivnik novoga i dugoga ciklusa liberalizacije”. Prema njemu, nezadovoljstvo oko poreza proizlazi iz činjenice da država stalno uzima sve više, a zauzvrat građani ne dobivaju adekvatnu uslugu.

Nažalost, navedena hipoteza drži vodu sve dok je se ne testira u stvarnosti. Prema izuzetno zanimljivoj i korisnoj analizi profesora Hrvoja Šimovića sa Ekonomskog fakulteta jasno je kao dan kako Hrvatska ima jedno od najmanjih poreznih opterećenja kapitala u EU. Gledajući samo poreze na nekretnine i komunalnu naknadu (bez ostalih poreza na kapital), podaci pokazuju kako Hrvatska ima dvostruko manje porezno opterećenje u odnosu na prosjek EU.

Vodeći se Šonjinim razmišljanjima i Šimovićevim podacima lako bi mogli zaključiti kako u Hrvatskoj vlasnicima kapitala, odnosno nekretnina “država srazmjerno daje VIŠE nego što uzima“, barem kada usporedimo poreznu presiju sa ostalim članicama EU. Sukladno tome, upravo bi porez na nekretnine trebao biti pravedna naplata za sve pogodnosti koje su od države do sada dobili.

Vodeći se Šonjinim razmišljanjima i Šimovićevim podatcima lako možemo zaključiti da u Hrvatskoj vlasnicima kapitala, odnosno nekretnina “država srazmjerno daje više nego što uzima”

Nasuprot vlasnicima nekretnina i financijskog kapitala, Hrvatska ima jedan od najvećih PDV-a i najveće porezno opterećenje plaća (bruto II) kada govorimo o visokoobrazovanim radnicima, tako da u biti državu natproporcionalno financiraju ljudi koji žive od svog rada: blagajnice, građevinski radnici, programeri, profesori i liječnici. Upravu tu dolazimo do Pavičićeve Hrvatske u kojoj “je netko tko je u mirovini i ima osam apartmana u Zaostrogu oslobođen plaćanja za zdravstvo, ali zato osmoškolska nastavnica s podstanarstvom i plaćom od 4000 kuna nije“.

Isto tako, vrlo često kada govorimo o porezu na nekretnine govorimo u biti o turističkoj industriji, odnosno “zimmer frei” smještaju. Primijenimo li teoriju o tome “koliko država daje, a koliko uzima” i na sektor privatnog smještaja u turizmu, opet ćemo bez ikakvih problema falsificirati postavljenu Šonjinu neoliberalnu hipotezu (Popperov epistemološki glagol namjerno koristim u ovoj rečenici!).

Tko je financirao gradnju Dalmatine ili Istarskog ipsilona i tko je od toga imao koristi? Jesu li oni koji su se okoristili srazmjerno tome platili poreze? Tko je gradio jadransku magistralu i bi li “zimmer frei” bio jednako dobar bez navedenih investicija? HAC danas ima dug koji se mjeri u milijardama eura, ali svi vlasnici nekretnina čija je cijena vrtoglavo porasla duž autoceste plaćali su porez jednako kao i Slavonci ili Zagorci čija su djeca danas u Irskoj. Cestu su podjednako financirali oni koji rade daleko do obale, kao i oni koji žive od turizma, ali koristi nisu niti približno ravnomjerno raspoređene.

Nekima maćeha, nekima majka

Država je uistinu nekima bila maćeha, a nekima majka. Međutim logički se nameće upravo suprotan zaključak, upravo bi porez na nekretnine trebao ispraviti navedenu nepravdu kako bi izjednačili ono što država daje i prima od građana.

Misli li itko ozbiljan u ovoj zemlji da će vlasnicima nekretnina u okolini pelješkog mosta država uzeti više nego što će im dati? Ili možda EU? Unatoč tome, poprilično sam siguran da je svim vlasnicima nekretnina na budućoj trasi autoceste preko Pelješca iz nekog nepoznatog razloga promišljanje o porezima “na liniji” s liberalnim tradicijama.

U Hrvatskoj u kojoj se svi zaklinju u mladost, obrazovanje i demografsku obnovu, liječnik ili profesor plaćaju gotovo 55% davanja na plaću (poreza i doprinosa), ali zato ako iznajmljujete stan ili apartman, onda nećete s porezom doći ni do dvoznamenkastih stopa (nakon odbitka) i to samo uz uvjet ako sami sebe prijavite kao iznajmljivača.

Kako izgleda budućnost zemlje u kojoj se na znanje plaća 55-60% poreza, a na rentanje manje od 10%

Naravno svi dosadašnji argumenti iz teksta se mogu svesti pod ideološki nazivnik. Netko može, ali i ne mora biti osjetljiv na društvene nepravde. Netko će se boriti da pomogne mladima i neprivilegiranim slojevima društva, a netko drugi će na njima pokušati zaraditi i osigurati svoju egzistenciju. Slobodno tržište je slobodno tržište, svatko prema ekonomskoj teoriji maksimizira svoje ciljeve.

Međutim, vratimo se na trenutak na ekonomiju. Profesori na mojoj katedri su znali kazati i kako su investicije svojevrsno oruđe kojom slikamo našu budućnost. Da bi došli gdje želimo biti, moramo usmjeriti investicije u željenom smjeru. Problem u praksi je vrlo često što ljudi investiraju u stvari koje se isplate, odnosno u djelatnosti koje se manje oporezuju. Sukladno tome, možemo samo zamisliti kako izgleda budućnost zemlje u kojoj se na znanje plaća 55-60% poreza, a na rentanje manje od 10%. Naravno, kako bih parafrazirao jedan od najsmješnijih liberalnih argumenata, pronalazim važnim naglasiti kako su roditelji svih onih liječnika, kirurga i programera koji danas plaćaju 60% poreza, tijekom njihovog školovanja već platili PDV i porez na dohodak za sav novac koji su potrošili na sve kašice, pelene, obroke, bilježnice, knjige i ekskurzije!

Ljevici vrlo često predbacuju kako inzistirajući na društvenoj pravednosti i boreći se protiv ekonomskih nejednakosti u biti žrtvuju ekonomski rast i budućnost. Međutim, kod poreza na nekretnine to nije slučaj. Prof. M. Babić je prije par godina za Društvo ekonomista napisao vrlo poučan rad o tome kako porezi na nekretnine nemaju mrtvi teret oporezivanja, odnosno kako su najmanje štetan oblik oporezivanja kada govorimo o ekonomskoj efikasnosti.

Otvaranje prostora i stvaranje motiva

Dr.sc. Maruška Vizek ukazala je također na ključne prednosti snažnijeg oporezivanja nekretnina. Za očekivati je da će veće porezno opterećenje nekretnina otvoriti prostor za smanjenje poreznog opterećenja dohotka od rada što će rezultirati većim plaćama radnicima i/ili manjim troškom rada za poslodavce. Povrh toga, porezna presija stvara vlasnicima motiv da se prazne nekretnine iznajme ili prodaju što dovodi do dostupnijih cijena stanovanja kako za studente u najmu, tako i za mlade obitelji koje unajmljuju ili kupuju prvi stan. Ukupno gledajući, ishodi uvođenja poreza bi trebali biti veće neto plaće, manji trošak rada za poslodavce i jeftinije stanovanje za mlade obitelji.

Stoga je očigledno je kako ne postoje primjedbe po pitanju ekonomske neefikasnosti kada govorimo o porezu na nekretnine. Međutim, postoje dezinformacije o tome da ćemo postati podstanari u vlastitoj kući, iako će i bez poreza na nekretnine svatko ostati bez nekretnine ako prestane plaćati režije (upravo poskupljuje struja)!? Ili o tome da će nakon uvođenja poreza rasti porezna presija, iako tu istu mogućnost na raspolaganju ima svako općinsko ili gradsko vijeće i danas. Nejasno je zašto bi nekome trebao porez da bi povećao koeficijente koje i danas može povećati.

Vlasnici nekretnina u blizini Pelješkog mosta profitirat će od države znatno više nego što će im uzeti porez na nekretnine

U svoj toj iracionalnoj galami, postoje i glasovi razuma koji su nudili ozbiljne argumente protiv uvođenja poreza na nekretnine. Novinar J. Pavičić ponudio je vjerojatno logički najutemeljeniji pregled kritika i zabrinutosti oko uvođenja poreza na nekretnine. Neosporno je da bi loše skrojen porez na nekretnine mogao poslužiti kao sredstvo za urbanu gentrifikaciju, odnosno za “izbacivanje” kućanstava niskog dohotka iz skupih gradskih četvrti, a što bi dodatno pojačalo procese getoizacije i raslojavanja stanovništva i gradova na bogate i siromašne četvrti s katastrofalnim posljedicama na socijalnu mobilnost u društvu.

Vrlo lako je zamisliti neki umirovljenički par u centru Splita ili Dubrovnika koji svakim danom postaje sve bogatiji zbog rasta cijene njihovog jedinog stana, a da istovremeno imaju toliko mali dohodak da će ih uvođenje poreza prisiliti na preseljenje iz naselja, odnosno stana u kojem su generacijama živjeli. Upravo stoga je od iznimne važnosti da se u konstrukciji poreznih propisa spriječi rast poreza za primarni stambeni prostor, ali isto tako bi bilo pametno razmisliti o tranzicijskom razdoblju za sve starije od 65 godina.

Nelinearni pristup

Nelinearan, odnosno nejednak pristup oporezivanju osnovnog stambenog prostora (prve nekretnine ili određenog broja kvadrata po članu kućanstva) u odnosu na ostale nekretnine trebao bi biti jedna od ključnih osobina poreza na nekretnine. Navedena odlika poreza bila bi od pomoći i blokiranim građanima jer se u takvim slučajevima ne može očekivati povećanje porezne presije.

Isto tako je važno biti izrazito transparentan prilikom uvođenja novog poreza na nekretnine. Kod oporezivanja nekretnina, a posebno kod oporezivanja nekretnina u kojima ljudi žive. Ulozi su jednostavno preveliki i nužno je u implementaciji izbjeći i najmanju dozu neizvjesnosti.

Situacija u kojoj 100 dana prije planiranog roka implementacije ljudi ne znaju koliko će plaćati je jednostavno nedopustiv propust. Navedena situacija je jednostavno, kao što smo imali prilike i vidjeti, izuzetno plodno tlo za stvaranje panike i iracionalnih reakcija.

Rasprava bi bila znatno racionalnija da su građani na stolu imali brojeve o kojima se radi, odnosno da su im nekoliko mjeseci prije implementacije podijeljene uplatnice i ostavljen rok za žalbu po istome, a samim time i rok za reakciju u slučaju da postoji način da plaćaju manje.

Iznos od otprilike 2 mlrd. HRK koliko se ukupno prikupi od komunalne naknade godišnje je jednak povećanju prihoda koje država ostvari prilikom povećanja PDV-a za 1%. Odnosno, povećavajući PDV sa 22 na 25% povećanje porezne presije je bilo ekvivalentno hipotetskom utrostručenju komunalne naknade (odnosno poreza na nekretnine). Usporedimo li iznos komunalne naknade s ukupnim režijama koje plaćamo, shvatiti ćemo da je komunalna naknada, odnosno porez na nekretnine samo manji iznos troška koji vlasništvo nad nekretninom donosi vlasniku (npr. u dvosobnom stanu u drugoj zagrebačkoj zoni iznos je na godišnjoj razini manji od računa za električnu energiju koji će prema vijestima uskoro poskupjeti).

Apsurdno disproporcionalna reakcija javnosti

Upravo tu dolazimo do apsurdno disproporcionalne reakcije javnosti s obzirom na količinu poreznih prihoda o kojima se radi. Odnosno, tek kada imamo uvid u navedene podatke, jasno je koliko je problem predimenzioniran i koliko je važno jasno i transparentno komunicirati zakonske izmjene i, naravno, pravovremeno izvršiti sve izmjene.

Kada govorimo o konkretnom porezu na nekretnine koji je izazvao paniku, treba imati na umu da usvojeni tekst zakona nije bitno različit od komunalne naknade koju i danas plaćamo. Najveća novost je činjenica da će se sredstva prikupljena ovim zakonom moći nenamjenski trošiti (npr. za plaće umjesto isključivo za komunalnu infrastrukturu) i da će se za drugu, treću i ostale nekretnine spojiti komunalna naknada i porez za kuće na odmor.

Prema podacima DZS-a u RH 38.106 stanova nema zahod, a 58.872 nema tuš ili kadu (neki od njih su i u centru Zagreba), ali prema trenutnim propisima svi ti stanovi će plaćati isti porez, odnosno komunalnu naknadu sa svim ostalim potpuno opremljenim stanovima koji se nalaze u istoj zoni

Odnosno, porez će porasti svima koji imaju drugu nekretninu u naselju u kojem do sada nije bilo poreza za kuće za odmor (Npr. ako vam je druga nekretnina u Zagrebu). Isto tako porez će porasti u naseljima koja do sada nisu naplaćivala komunalnu naknadu (bilo je i takvih).

Prema nacionalnom planu reformi, odgođeni porez na nekretnine u biti je samo prijelazno rješenje do uvođenja tzv. vrijednosnog poreza na nekretnine. Postojeći sustav oporezivanje pomoću komunalne naknade, kao i odgođeni porez na nekretnine ne polaze od vrijednosti nekretnine u određivanju poreza, nego kao osnovicu koriste broj kvadrata (i još nekoliko parametara). Npr. što je površina stana veća, plaća se više neovisno o tome koliko navedeni kvadrati koštaju i neovisno o tome ima li stan toalet, tuš ili kuhinju.

Primjera radi, prema podacima DZS-a u RH 38.106 stanova nema zahod, a 58.872 nema tuš ili kadu (neki od njih su i u centru Zagreba), ali prema trenutnim propisima svi ti stanovi će plaćati isti porez, odnosno komunalnu naknadu sa svim ostalim potpuno opremljenim stanovima koji se nalaze u istoj zoni. Stoga je u potpunosti nerazumljivo kako borcima za ekvivalencu “između onoga što država daje i onoga što pruža” ne smeta da jednaku količinu kuna po kvadratu plaća netko u penthouse u centru Cvjetno, kao i netko u Tkalčićevoj ulici bez vode i kanalizacije, ali im smeta da netko pokušava promijeniti toliko nepravedan porezni sustav.