Prekvalifikacija robota. Policija bi mogla koristiti samovozeći taxi da nas na prevaru uhapsi.

Bezos, kao tzv. nova ljevica, nema vjere u radničku klasu, koja je kao lijena, glupa i podmukla i samo gleda kako uhvatiti krivinu, pa ih se mora nadzirati senzorima u rukavicama da bi bili učinkoviti, piše Ivo Škorić. Vjeruje u obrazovanu elitu, novu američku aristokraciju, koju The Atlantic zove "9,9%", nasljednu meritokraciju, koja si može platiti skupu diplomu, srednji sloj izmedju 0.1% ultrabogatih vlasnika svega što jest i što još nije, te 90% obezvlašćenog, raskućenog proletarijata

• Naslovna ilustracija: Jeff Bezos, vlasnik Amazona, s ‘pametnim rukavicama’ (Photo: Shadow Robot)

• Autor je od 1984. godine radio na Radiju 101 u Zagrebu, dok ga pod pritiskom režima nisu izbacili kao politički nepodobnog. Pisao je za gotovo sve tzv. omladinske publikacije u bivšoj državi i bio aktivan u mirovnom i ekološkom pokretu. Od 1990. živi u Sjedinjenim Državama, prvih godina kao novinar.  Sad živi u Rutlandu u državi Vermont.

Baš kao i oporavak od koronavirusa, koji je često dugotrajan i prožet čudnovatim zdravstvenin tegobama, tako je i ekonomski oporavak od pandemije, epidemioloških mjera i nasilnih protesta u Americi pun kontrasta i kontradikcija: dok u Oklahomi šalju djecu doma iz škole ako se pojave u Black Lives Matter majici, u Vermontu na Pravnom fakultetu u Južnom Royaltonu prekrivaju 30 godina stare murale sa scenama robovlasništva i pobune robova, jer nedovoljno dostojanstveno, po današnjim standardima, prikazuju crnce. U Vermontu guverner zabranjuje redenike s više od 10 metaka, a Texas je upravo donio zakon da ljudi mogu nositi oružje bez posebne dozvole, kao nekad na Divljem Zapadu. Države koje su glasale za Trumpa prolaze neku vrstu post-rekonstrukcijske ere i ponovnog izrastanja bjelačkog supremacizma kao dominantne ideologije, utjehe i utočišta od demografske istine da populacija u Americi raste najviše u manjinskim sredinama, medju imigrantima i Latinoamerikancima, i da će države s bijelom većinom uskoro početi gubiti mjesta u Kongresu, i još i ne vjeruju sasvim da je Biden predsjednik, te donose otkačene zakone: Oklahoma, recimo, daje imunitet vozačima koji pregaze prosvjednike koji im prepriječe put.

Usprkos fenomenalnoj procijepljenosti u nekim djelovima zemlje, kao npr. 80% populacije u državi Vermont, vjerojatno najbolje u svijetu, ipak je do sada 600 tisuća Amerikanaca umrlo od virusa, što je gotovo cijelo stanovništvo Vermonta. Stopa nezaposlenosti je i dalje daleko veća nego prije pandemije, iako restorani i drugi poslodavci kukaju kako ne mogu potpuno otvoriti posao, jer naprosto nemaju dovoljno zaposlenika. McDonalds daje $400 ‘hiring bonus’ svakom tko prihvati posao, a Sekretarijat rada države New Hampshire daje $1000 svakom tko prihvati posao s punim radnim vremenom ovog ljeta za manje od $25/sat. Iako proizvodnja i prodaja zapravo stagniraju, dionice neprestano rastu u rekordne visine. Meni je svaki drugi post u news feedu sada sponsored i nudi mi priliku stoljeća da investiram u ovaj ili onaj startup koji samo što nije eksplodirao: trenutno se premišljam izmedju robota koji okreće burgere i radi pomfrit i robota koji odradjuje operacije umjetnog koljena – izgledaju jako slično i baš me zanima mogu li biti prekvalificirani ako zatreba. Tiskaju se milijarde dolara novog novca, ali inflacija ne raste i dolar ne pada. Rastu cijene (+20-30%) polovnih automobila i avionskih karata, anticipirajući glad ljudi za putovanjem nakon višemjesečnog pandemijskog kućnog pritvora, te nekretnina u djelovima zemlje kamo su ljudi krenuli bježati od pandemije iz velikih, gusto naseljenih gradova, no mimo toga prosječan rast cijena je tek 5%.

Premišljam se izmedju robota koji okreće burgere i radi pomfrit i robota koji odradjuje operacije umjetnog koljena – izgledaju slično i baš me zanima mogu li biti prekvalificirani ako zatreba

Iako američke IT kompanije gospodare svijetom, američki internet stenje pod nezaustavljivim napadima stranih hakera, koji zloupotrebljavaju činjenicu da američka državna uprava na lokalnoj i saveznoj razini i dalje mahom koristi sustave iz 1970-tih, programirane u Cobolu, a da državni službenici još rade od doma, ovisni o internetu. U članku “The Go-between” u New Yorkeru početkom lipnja novinarka Rachel Monroe daje čemernu statistiku: hakeri su 2018. u prosjeku zahtjevali da im se plati 7 tisuća dolara da otključaju kompjutere koje su napali, sljedeće godine 42 tisuće, a 2020. godine 200 tisuća. Njihov se ‘proizvod’ sve bolje prodaje na tržištu. Prodor u informatički sustav koji kontrolira naftovod Colonial Pipeline, koji opskrbljuje benzinom i dizelom New York i pola istočne obale, i višednevna paraliza tog sustava, otklonjena tek isplatom ucjene u bitcoinu vrh je ledenog brijega (FBI je ipak uspio zaplijeniti većinu isplaćenog bitcoina, pokazujući da to i nije tako sigurna moneta za zamesti trag kako se priča).

Hakeri su napali većinu banaka i kreditnih kartica. Napali su i urede za nezaposlene (jer tamo sad leži silna lova od poticaja). Sustavi redovno padaju. I svaka transakcija traje stoljećima. Ko da smo u nekakvoj Hrvatskoj. Produženja putovnica traju po 4-5 mjeseci. Prvih 6 tjedana ne može se saznati ni da li su primili staru, ali kažu na web stranici da ne brinemo, jer je ona “na sigunom putu njima”. Isplata povrata poreza kasni mjesecima, dok američki savezni porezni ured IRS očajnički traži programere sa razumijevanjem Cobola da se ubrza proces.

Naša je javna uprava postala lijena i troma, nezainteresirana za dogovor. Od 1947/48 do 2019/20 postotak predloženih zakonskih akata koji su prošli Senat i postali zakoni pao je sa 50% na 5%. Policija danas uspješno rješava samo 2% kaznenih slučajeva.

Broj ubojstava tiho je porastao 20%, a u New Yorku prvi puta od 1970-tih učitelji prate djecu od srednje škole do podzemne zeljeznice, u strahu od nasilja

Ni oni koji su takvu vlast izabrali nisu puno bolji. Više nitko ne gleda vijesti, otkako je klaun otišao iz Bijele kuće: CNN-u i MSNBC-u je gledanost opala 30%. Nismo zainteresirani za pozitivnu političku promjenu, već samo za skandal. Ovdje neimenovani bivši predsjednik i dalje drži u šaci Republikansku stranku time što je popularniji od svih njih, upravo zbog svojeg skandaloznog ponašanja. Bidenovih prvih 100 dana prošlo je, medjutim, bez skandala. Iako je lijepo ponovno imati predsjednika koji na medjunarodne sastanke ide s konstruktivnim idejama, a ne s idejom da ih sabotira, i kojemu se strani državnici ne rugaju iza ledja, to samo po sebi nije garancija promjena: G7 sastanak u Cornwallu je tako završio s dosta nade, a bez puno akcije, naročito oko klimatskih promjena, dok je sastanak s Putinom jedino pokazao da Putin više nije u apsolutnoj kontroli. U medjuvremenu, broj ubojstava tiho je porastao 20%, a u New Yorku prvi puta od 1970-tih učitelji prate djecu od srednje škole do podzemne zeljeznice, u strahu od nasilja. Najgore je prošla covid generacija maturanata, izgubila je godinu atletskih aktivnosti, i godinu dana normalnog školovanja, a pred njom stoje sveučilišta gladna novca njihovih roditelja, nakon gubitka stotina tisuća stranih studenata (400 tisuća samo iz Kine) uslijed pandemije.

Najbolje su prošli Covid profiteri, kao kompanija Emergent Biosolutions iz Marylanda, proizvodjač cjepiva. Prvo im je, bez natječaja, država dodjelila ugovor, 4 puta veći nego išta što su do tada napravili, zatim im je novac plaćen unaprijed, pa su oni 2020. knjižili golem profit, i vrijednost dionica im je otišla u stratosferu, a direktori su si podijelili milijunske bonuse. Potom, medjutim, nisu isporučili nijednu dozu cijepiva, nego su greškom pomješali Astra Zenecu i Johnson & Johnson i sad su pod istragom, i svi ih tuže u tridesetak sudskih procesa, ali direktorima ne fali ni dlaka s glave.

Boeing je 2020. otpustio 30,000 radnika i poslovao s gubitkom od 12 milijardi dolara, dok su 737 Max avioni svi bili na zemlji zbog istrage oko nesreća. Direktor Boeinga, David Calhoun, nagradjen je sa 21.1 milion dolara za takvo uspješno poslovanje. Norwegian Cruise Line su jedva preživjeli Covid 2020., otpustivši 20% radne snage, uz gubitak od 4 milijarde dolara. No, njihov direktor, Frank Del Rio, pokupio je 36.4 miliona dolara naknade za svoje fantastično rukovodstvo. Hilton hoteli su otpustili četvrtinu radnika i poslovali sa 720 miliona dolara gubitka, od čega je je skoro 10%, 55.9 miliona, otišlo na kompenzaciju njihovog generalnog direktora, Chrisa Nassette. A Nassette je tek PETI najbolje plaćeni generalni direktor 2020. Del Rio je 13. Prvi je Chad Richison, generalni direktor Paycoma, sa pobranih 211.13 miliona dolara.

Dok članstvo u sindikatima pada raste udio najbogatijih 1 posto u nacionalnom dohotku

Pandemijska i post-pandemijska Amerika afirmiraju dva već postojeća konsenzusa. Prvo, da je, dok većini prihod nakon troškova života nije gotovo uopće rastao posljednjih pedeset godina, jedna manjina pobrala više od polovice ukupnog bogatstva društva. Prema izvješću Center on Budget and Policy Priorities, od 1980.-2010. donjih 20% društva doživjelo je 42% rasta prihoda, a 1% ljudi na vrhu zabiljezilo je rast prihoda od 228%. Tri, četiri desetljeća se već bogati tako još pet puta brže dodatno bogate nego svi ostali. I sada svi ovisimo o njihovoj milostinji, hoće li se naše dijete dovoljno svidjeti nekom milostivom dobrotvoru poput Sorosa ili Gatesa da mu plati školovanje?

I drugo, da napredak uslijed interneta, i sada ubrzan pod pandemijom, nije bio u tome da se većini olakša i uljepša zivot, nego da se većinu stavi pod sve veću kontrolu i nadzor. Usavršilo se obespravljivanje i obezvlašćivanje većine, dok se manjini dozvolilo neizmjerno bogaćenje. I pandemija je to samo još više produbila. Prije 40-50 godina ljudi su naivno vjerovali u internet kao orudje oslobadjanja i demokratizacije. Danas vidimo internet kao orudje nadzora, oplodjivanja kapitala, i otudjenja. Umjesto unučadi, naše prekobrojne starce nadzirat će digitalni kućni ljubimci: u članku Katie Engelhart “Home and Alone” u New Yorkeru 5/31/21 piše kako su do travnja ove godine odbori za starenje u 21 državi distribuirali više od 20 tisuća Joy for All digitalnih kućnih ljubimaca, toplih i krznom obloženih pasa i mačaka na baterije, usamljenim starim ljudima.

I samovozeći automobili, koji se sad već naziru kao skora tehnologija, čak i u Hrvatskoj, što se više bliže, to nam se gorčima čine: ne više toliko kao nešto što će nam olakšati život, nego kao nešto što će omogućiti još veću kontrolu nad nama – ti automobili i vlasnici softwarea koji njima upravljaju, znat će točno kada i kuda idemo, koju muziku slušamo, s kim pričamo na telefonu, a moguće će i policija imati backdoor pristup njihovom programu, da im može narediti da nas dovezu u stanicu, ako nas treba uhapsiti. Mi smo samo sirovina za njih: Twitter i Facebook nas mogu isključiti jednim klikom, ako im više nismo od koristi. A od koristi smo im samo dok nas mogu nadzirati i koristiti podatke o nama da bi kalibrirali reklame za proizvode koje nam pokušavaju prodati. Čovjek kad kupi knjigu, pravu knjigu od papira, onda je ta knjiga njegovo vlasništvo: može je isjeći na sitne komadiće i napraviti kolaž od njih na zidu. Kad kupiš e-knjigu na Amazonu za Kindle, nikad ne postaješ njen pravi vlasnik, samo si vlasnik plastične igračkice, napravljene u Kini, koju držiš u rukama: Amazon je to bjelodano demonstrirao još 2009. kada su uklonili baš kopije Orwellove “Životinjske farme” i “1984” iz svog dućana, već zbog neke gluposti oko toga čija su prava – jednim klikom kopije tih radova su iščezle sa svih Kindle tableta, Amazon je vratio novac kupcima, ali su kupci zauvijek ostali bez tih knjiga, htjeli ne htjeli. Dotle, bogataši sebi, medjutim, ne kupuju maglu, nego zemlju, hotele, zgrade i željeznice. Bill Gates je tako postao najveći zemljoposjednik u SAD (kroz firmu Cascade Investment), a kupio je i udjel u Four Seasons lancu hotela, Kanadskim Državnim Željeznicama, i firmi AutoNation (najveći američki lanac za prodaju automobila), te nešto komercijalnog uredskog prostora na Manhattanu, sad kad je jeftino.

Zato je moguće da istovremeno imamo visoku stopu nezaposlenosti i nedostatak radne snage: jer su nadnice na dnu naprosto preniske i preneatraktivne ako baš čovjek nije na rubu gladi i beskućništva, gdje bi nas i željeli držati

Druga strana te sve veće koncentracije sve većeg bogatstva u rukama manjine je sve potpunije osiromašivanje većine. To nije slučajno, nego je stvar dizajna ovog društvenog poretka, a danas i automatizirano algoritmima. Motor američke ekonomije je siromaštvo i njegova neprekidna prijetnja, neprekidan strah od njega, Ezra Klein piše u op-edu za New York Times ovoga mjeseca. I republikanci s užasom protestiraju protiv ovog dijeljenja narodu novca šakom i kapom zbog pandemije – jer tko će ići radit ako nema straha od gladi? Zato je moguće da istovremeno imamo visoku stopu nezaposlenosti i nedostatak radne snage: jer su nadnice na dnu naprosto preniske i preneatraktivne ako baš čovjek nije na rubu gladi i beskućništva, gdje bi nas industrijalci i željeli držati. Bezosov Covid profit ostvaren je na grbači tisuća slabo plaćenih pakiralaca i utovarivača, kojima Amazon ne da da se sindikalno organiziraju i silno ulaže u lobbying protiv toga, pa su tako uspjeli čak nagovoriti radnike u Bessemer skladištu u Alabami da odbiju sindikat.

Grafikon na Wikipedia stranici o američkim sindikatima, koji je 2012. kreirao US Bureau on Labor Statistics, i koji 2014. figurira prominentno u Pikettyevoj knjizi, upečatljivo demonstrira kako je u Americi jedino razdoblje u povijesti, tokom kojeg je ekonomska nejednakost opadala, bilo razdoblje agresivnog, eksponencijalnog rasta brojnosti i snage radničkog organiziranja kroz sindikate, od Zakona o radnim odnosima (NLRA) 1935., do Reaganovog militantnog gušenja štrajka kontrolora leta tokom osamdesetih. I moglo bi se ipak Amazonu desiti da dobije sindikat u JFK8 skladištu u newyorškoj četvrti Staten Island, gdje su dvojica mladih crnaca, Chris Smalls i Derrick Palmer, inače najbržih radnika, krenuli s prosvjedima i agitacijom jos prošlog proljeća, protestirajući nedostatak protupandemijskih mjera na radnom mjestu. Tokom pandemije Amazon je ponudio $2 više plaće, da bi privukli ljude na posao u skladište sa barem 50 zaraženih, i neograničeno neplaćeno bolovanje, da ljudi budu sigurni da ih neće otpustiti ukoliko im bolest potraje, ako se zaraze. Sad su obje te mjere ukinuli. Osim toga Amazon planski onemogućuje promociju svoje nižekvalificirane radne snage – od koje se, prema Bezosovim smjernicama, očekuje da će taj posao raditi samo kratko – na rukovodeće pozicije, koje radije daju mladim fakultetski obrazovanima, bez obzira što ovi nemaju nikakvog iskustva u skladištu, kreirajući tako konstantnu klasnu napetost. Palmer je nastavio sa sindikalnim aktivizmom i nakon što ga je Amazon otpustio.

Radnici u Amazon skladištima su 1/3 crnci, 1/3 hispanici, 1/3 imigranti, često ljudi u godinama kad se više ne može raditi brzo ko što rade Smalls i Palmer, ali nemaju drugog izbora, jer nemaju fakultetske diplome, a glad. S druge strane, više od 2/3 rukovodećih pozicija u Amazonu drže bijelci, neimigranti. Bezos, kao tzv. nova ljevica, nema vjere u radničku klasu, koja je kao lijena, glupa i podmukla i samo gleda kako uhvatiti krivinu, pa ih se mora nadzirati senzorima u rukavicama da bi bili učinkoviti. Vjeruje u obrazovanu elitu, novu američku aristokraciju, koju The Atlantic zove “9,9%”, nasljednu meritokraciju, koja si može platiti skupu diplomu, srednji sloj izmedju 0.1% ultrabogatih vlasnika svega što jest i što još nije, te 90% obezvlašćenog, raskućenog proletarijata, kojem nije ostalo ništa doli senzora u rukavicama, da nose pakete brže i efikasnije za istu plaću. I više mu se tako isplati, izgleda, nego da dozvoli radnicima da se organiziraju i izbore za kolektivno više plaće.

Dok tako može. Dok strah od siromaštva osigurava da će se bar neki od radnika pojaviti u skladištu na poslu. Zato se sad klasa vlasnika užasava nad Bidenovim trilijunskim stimulusom: kvari im tu jednostavu jednadžbu. Ohrabren Bidenovom prosindikalnom retorikom, najveći sindikat u zemlji – Teamsters – najavio je, upravo u vrijeme završavanja ovog članka, rat Bezosu – osniva Amazon diviziju. Smalls i Palmers više nisu sami. Hoće li od toga što biti, hoće li paketi usporiti, neće se vidjeti prije jeseni.