Šveđani i šezdesetosmaši u korona-krizi. Odgovornost pozadine za prvu liniju fronte. Sloboda, solidarnost i dezerteri

Stevo Đurašković na početku članka kritički propituje izjave švedskih epidemiologa, a zatim postavlja pitanje odgovornosti prema sugrađanima onih koji se zauzimaju za nesmetano kretanje. Napokon, na temelju dokumentarnog filma Borci protiv korone liječnike i medicinske sestre uspoređuje s vojnicima na prvoj liniji fronte, koji opasnosti izlažu i svoje obitelji. Treba li nedisciplinom i građane izložiti mobilizaciji

• Autor je docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

U intervjuu koji je u petak 24. travnja popodne dao za N1, bivši glavni državni epidemiolog i posebni savjetnik Vlade Kraljevine Švedske Johan Giesecke ustvrdio je kako nema dokaza da karantena pomaže u borbi protiv koronavirusa. Dotičnu tvrdnju potkrijepio je argumentima kako ne znamo koja je zemlja u kojoj fazi korona epidemije. Uz to, elaborirao je kako je pogrešno uspoređivati brojeve zaraženih i umrlih u pojedinim zemljama, tvrdeći kako će se vremenskom rasponu od šest mjeseci do godinu dana sve zemlje približno izjednačiti u broju zaraženih i umrlih. Konačno, na pitanje voditelja je li Europska unija podbacila kao politička zajednica na primjeru koronakrize, te bi li to u konačnici moglo voditi kao raspadu Unije, Prof. Giesecke lakonski je odmahnuo rukom i ustvrdio kako je sa Europskom unijom sve u redu. U razgovoru je švedski epidemiolog ponovio više puta kako je vladama bilo vrlo lako uvesti „lockdown“, ali da će biti puno teže povratiti normalno ustavno stanje, izražavajući i sumnje u želje europskih vlasti za povratkom građanskih sloboda i prava na razini ex-ante korona krize. Prof. Giesecke izjavio je kako kao glavni politički problem vidi perspektivu ljudskih prava u Europi, a na konkretno voditeljevo potpitanje gdje vidi razlog za brigu naveo je Victora Orbana, te uzgred spomenuo Rusiju i Srbiju. Ali nije spomenuo ni jedan slučaj na kojem zamjećuje uspon puzajućeg autoritarizma u drugim zemljama Europe, pa ni svijeta.

Kako je prenio Jutarnji list u svom izdanju od utorka, 21. travnja, sadašnji glavni švedski epidemiolog Anders Tegnell u nedavnom je razgovoru za časopis Nature predstavio „liberalne“ Švedske mjere na sljedeći način: „Ovo nije bolest koju je moguće zaustaviti, barem ne prije nego što razvijemo učinkovito cjepivo. Mi stvari radimo drugačije. Švedski zakoni o zaraznim bolestima baziraju se na dobrovoljnoj osnovi i individualnoj odgovornosti. Građani imaju odgovornost ne širiti zarazu…“[1]

Kako znaju da će se sve zemlje izjednačiti u broju zaraženih i žrtava, te kako građani mogu preuzeti odgovornost ako i ne znaju jesu li zaraženi? Švedski epidemiolozi Giescke i Tegnell (youtube)

Potpuni sam laik u epidemiologiji, kao i većina ljudi, ne samo u Hrvatskoj, no izjave dvojice vodećih švedskih epidemiologa nameću mi barem dva pitanja. Prvo, budući je korona virus još dobrim dijelom nepoznanica za struku, kako je i sam doktor Giescke istaknuo, odakle mu podloga za lakonske izjave kako će se na kraju sve zemlje izjednačiti u broju oboljelih i preminulih žrtava covida? Drugo, kako građani mogu imati isključivu odgovornost za širenje zaraze, ako je covid poprilična nepoznanica, kako vidimo iz svakodnevnog spora epidemiologa oko raznih pitanja vezanih uz karakter virusa? Odgovornost može postojati samo ako imamo pravnu frazu „znao ili mogao znati“? Budući je manje ili više utvrđeno kako faza inkubacije, u kojoj je zaražena osoba nesvjesni prenositelj, traje i po dva tjedna, a da ne govorimo o asimptomatski bolesnim osobama koje prebole koronu a da niti ne znaju, kako građani mogu biti posve individualno odgovorni? Međutim, sljedeće riječi dr. Tengella ne ostavljaju mjesta nedoumici: „Znamo da je Covid-19 vrlo opasan za starije ljude, što je naravno loše. No, ako se gleda kakvih je pandemija bilo, postoje puno gori scenariji od ovog.“[2]

Zaista, budući su povijesne pandemije poput kuge, gube (lepre), španjolske gripe, pa i SARS-a imale puno veću stopu smrtnosti nego Covid-19, „postoje puno gori scenariji od ovog“. Međutim, paralelno postoji jedna ideološka potka koja čini Covid -19 većim ispitom za modernu društvo od svih povijesnih pandemija. Covid, za razliku od spomenutih, ne kosi „od kolijevke pa do groba“, već ispunjava socijal–darvinističke ciljeve ubijajući stare i bolesne, dakle sve ono što u Hitlerovoj vulgarnoj interpretaciji djela Charlesa Darwina ne bi preživjelo u „prirodnim uvjetima“.

Treba se podsjetiti kako je Hitlerov die Endlösung Židova, Roma ali i mentalno bolesnih ljudi bio samo prva faza prirodnog čišćenja rase, kako bi čovjek postao integralni dio prirode, kamo je po Hitleru pripadao. Druga faza, predviđena za implementaciju nakon pobjede u ratu protiv boljševizma i „trulih“ zapadnih demokracija, predviđala je i čišćenje rase od svega što u prirodnim uvjetima ne bi preživjelo: ljudi sa srčanim i bubrežnim bolestima, dijabetičara, invalida… znači od svih „neproduktivnih članova“ Volksgemeischafta.[3]

Švedska sa populacijom od 10.3 milijuna stanovnika ima preko 2000 mrtvih od posljedica zaraze Covidom, a Hrvatska sa 4.1 milijun stanovnika ima oko 60 preminulih od posljedica Covida. Dok podaci od 30. travnja govore kako je u Švedskoj broj mrtvih 256 na milijun ljudi, u susjednim zemljama, Danskoj i Finskoj je 78, odnosno 38 mrtvih na milijun stanovnika.[4] Podaci su orijentacijski i mijenjaju se iz dana u dan, a ovdje samo treba napomenuti kako su sve navedene zemlje imale sreću biti pošteđene od Covid „proboja“, kakav je iznenadio Španjolsku i Italiju. Stoga, može li slavljenje osobne slobode pojedinca, shvaćeno kao odsutnost vanjske (državne) prinude na mogućnost samoodređenja[5],  u kontekstu karaktera Covida i nepoznanica vezanog uz virus ustvari predstavljati tanku crta kojom društvo klizi u na(r)cisoidnost? Pa bi se Švedski građani za neko vrijeme mogli naći zaista odgovorni, ali kolektivno odgovorni za stvaranje „zdrave narodne zajednice“, a bez inicijalne namjere i svijesti da je grade?

Ovdje je zgodno za pripomenuti kako tanka linije na(r)cisoidnosti vodi istom cilju – iako s različitih ideoloških pozicija – kao  i aksiomi (neo)liberalizma o povratku noćobdijskoj državi kao conditio sine qua non uspješne ekonomije, ali i samoodređene individue slobodne od navodno vječno autoritarnih težnji države. Budući da Covid svojim tihim Endlösungom starih i bolesnih dugoročno drastično reže troškove zdravstvenog sustava, dijela javnog sektora koji  „ždere“ i do petine državnih proračuna europskih zemalja, dovodi do uzročno-posljedičnog smanjenja poreza. O nacizmu i fašizmu kao „porodu od tmine“ – da parafraziram Ivana Gundulića – građanskog liberalizma već su pisali autoriteti poput Theodora Adorna, Maxa Hokheimera pa sve do Zygmunta Baumana, tako da ja ovdje ne bih gnjavio čitatelja s prežvakavanjem  (društveno-humanističkoj) znanstvenoj zajednici poznatih teza.

Švedska liberalna strategija nošenja s Covid-19 epidemijom nameće se kao svojevrsni „hipi“ kontrapunkt navodnoj opasnosti autoritarizma koji se nadvio nad europskim društvima. Tako Slavenka Drakulić piše kako tvrdoglavo odbijanje sedamdesetogodišnjaka – populacije u koju i sama spada – da se pokore ograničenju i kontroli kretanja ne predstavlja staračku taštinu, već naslijeđe pobune i etosa slobode generacije iz 1968. godine.[6] Međutim, je li naličje tog etosa slobode narcisoidnost, budući da „šezdesetosmaš“ može potencijalno zauzeti respirator koji životno zatreba nekoj osobi koja se zarazila mimo etosa slobode generacije iz 1968. godine. Nadalje, „šezdesetosmaš“ bi mogao čak i u uzgrednoj komunikaciji drugim ljudima prenijeti virus, bez mogućnosti slobodne odluke drugih žele li se razboljeti ili ne. Ta mogućnost je još izglednija ako je kojim slučajem „šezdesetosmaš“ asimptomatski zaražen.

Stoga, je li etos generacije iz 1968. godine narcisoidno cijepljen od solidarnosti kao jednog od temeljnih kohezivnih elemenata modernog društva, ako solidarnost pobliže odredimo kao pripravnost na pomoć drugome vođenu težnjom za dobrobiti tog drugog, pa i ustezanje od konzumacije dijela samoodređenja ako može potencijalno naštetiti drugom? Uz to, solidarnost zastupa potrebu intervencije u uvijete opstanka svih koji si nisu u stanju sami osigurati život.[7]

Dakle, država suspenzijom nekih temeljnih prava građanskog društva u kontekstu covid-pandemije ustvari ljude tjera na solidarnost, i to ne samo prema starima i nemoćnima, već prema cijelom društvu, budući u slučaju nekontroliranog širenja bolesti država, tj. njen zdravstveni sustav neće moći pružiti potrebnu skrb ne samo zaraženima od covida, već i pacijentima koji trebaju usluge zdravstvenog sustava i mimo covida. Nakraju, može li se špekulirati i kako suspenzijom nekih temeljnih prava država pokušava i sačuvati društvo od mogućeg skliznuća u konflikt s nesagledivim dezintegracijskim potencijalom za društvo.

Za projekciju mogućih posljedica narcisoidnosti kao polaznu točku možemo uzeti dokumentarni film Borci protiv koronavirusa, prikazan 23. travnja na HTV 1 u 21 sat. Jednosatni dokumentarac, osim što predstavlja iznenađujuće dobar uradak u katastrofi HRT-ove produkcije zadnjih godina, ostavlja bez daha prikazom kako izgleda svakodnevna borba protiv koronavirusa u Bolnici za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević. Doktori i sestre oblače zaštitnu odjeću po točno određenoj proceduri, a zatim ordiniraju po četiri sata bez pauze na Odjelu s najtežim Covid pacijentima. Zatim 15 minuta odmora, pa nazad na Odjel na četiri sata…. U jednom kadru doktor prikazuje kako su vrata Odjela s Covid pacijentima oblijepljena smeđom „boston-trakom“, kao jednostavnim, a učinkovitim rješenjem sprječavanja ikakve mogućnost prodora aerosola s Odjela u ostatak Bolnice.

Po izlasku iz smjene, osoblje ide u prostor za dekontaminaciju, gdje „razdužuju“ odijelo po točno određenoj proceduri. Nakon određenog broja dana provedenog u Bolnici, osoblje ide na odmor u samoizolaciju, koja u nuždi predstavlja izolaciju u posebnoj prostoriji u obiteljskom kućanstvu, a u gradovima u Dalmaciji češće u obiteljskom stanu, dok se obitelj seli u vikendicu u najčešće obližnjem malom mjestu uz obalu. Sumarno, medicinsko osoblje dugotrajno je fizički odvojeno od najbližih, koji strepe hoće li član „fasovati“ covid, a uslijed izloženosti virusu i fizičke iscrpljenosti uvijek je pitanje kakve konačne posljedice bolest može imati.

Dokumentarac navodi na asocijaciju kako trenutni rad medicinskog osoblja nalikuje na djelovanje profesionalne vojske u ratnim uvjetima. Medicinski djelatnici imaju „uniforme“ i u neprestanoj su rovovskoj bitci s covidom, kao i vojnici. Uslijed stalne fizički i mentalno krajnje iscrpljujuće borbe sa opasnim neprijateljem, dugotrajno su odsutni iz života svojih obitelji, koje strepe za njihove živote. Nadalje, cijeli je medicinski sustav fokusiran na podržavanje napora infektologa, te sestra i tehničara s infektoloških odjela, poput pozadinskih vojnih službi. Naposlijetku, cijelo društvo je usmjereno na potporu zdravstvenom sektoru u borbi s covidom, kao što je i u ratu cijelo društvo fokusirano na potporu ratnim naporima.

Ako pođemo od ove usporedbe, zamislimo da se dogodi proboj poput onog u Italiji, Španjolskoj ili SAD-u, ili čak i veći, a svašta se čini mogućim budući da toliko toga u vezi covidom predstavlja nepoznanicu. Uz kakav covid Blitzkrieg, profesionalni medicinski djelatnici trpe velike žrtve, možda i u obliku preminulih, bilo uslijed razbolijevanja, bilo uslijed iscrpljenja radom, bilo uslijed kombinacije obojeg. Ide li na red mobilizacija građana? Tko bi se od građana dobrovoljno javio za službu rezervne medicinske sestre ili tehničara na Klinici dr. Fran Mihaljević? Kako bi država provodila mobilizaciju, tj. kojim kriterijima bi se vodila kod slanja ljudi na hitni medicinski tečaj, pa u skafander pa u Odjel Bolnice Fran Mihaljević zalijepljen boston- trakom? Do kakvih rasprava, pa i (nasilnih) otpora bi to dovelo? Bi li nastupilo masovno dezertiranje? Kakvih bi to efekata imalo za društvo? Naposljetku, bi li mogući masovno širenje epidemije depriviralo ekonomiju od respektabilnog dijela radne snage?

Gledajući iz kuta ekonomskih kriterija, bi li trenutno besposleni mikro-poduzetnici, ili otpušteni „uhljebi“ iz javnog sektora činili prve koje bi država mobilizirala?  Bi li na kraju u Fran Mihaljević slali tinejdžere, kao najotpornije na covid? Bi li se kakva klerikalna fundamentalistkinja sjetila poslati malu djecu da cijelu Bolnicu Fran Mihaljević oškrope svetom vodicom, kao u što se već događalo tijekom Križarskih ratova?

Zaključno, covid kao svojevrsno izvanredno stanje zaoštrio je pitanje primata između pojma osobne slobode i pojma solidarnosti. Jedno ne poništava drugo, ali jedno je uvijek supsumirano drugom. U ovom slučaju, pojam slobode shvaćen kao odsutnost vanjske (državne) prinude  djelovanju pojedinca po volji, može voditi do tanke crte na(r)cizma, ako ne uzima u obzir težnju za dobrobiti drugog kao temeljno načelo solidarnosti. Pri tom, tvrdnja o odnosu slobode i solidarnosti ne proturječi možda jedinoj validnoj tvrdnji iz intervjua doktora Gieseckea sa početka teksta: kako javnost i svi društveni i politički akteri trebaju biti na oprezu da „sa puta građanske demokracije ne skrenemo“ tijekom mjera popuštanja.

• Bilješke

[1]https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/glavni-svedski-epidemiolog-objasnio-svoj-model-borbe-protiv-korone-dugotrajne-karantene-ne-daju-nikakve-rezultate-a-zatvaranje-granica-je-besmisleno/10232746/

[2] isto

[3] Bruneteau, Bernard. 2005. Stoljeće genocida: nasilje, masakri i genocidne metode od Armenije do Ruande. Zagreb: Politička kultura, 76-101.

[4] https://www.index.hr/vijesti/clanak/je-li-svedska-strategija-protiv-koronavirusa-uspjela/2178654.aspx

[5] Prpić, Ivan, Puhovski, Žarko, Uzelac, Maja (ur.). 1990. Leksikon temeljnih pojmova politike: abeceda demokracije. Zagreb: Školska knjiga, str.3.

[6] Drakulić, Slavenka. 2020. „Zašto je nama, nama koji imamo više od 70, tako teško slušati vaše pametne savjete“. Jutarnji list, 23. ožujka (https://www.jutarnji.hr/komentari/zasto-je-nama-nama-koji-imamo-vise-od-70-tako-tesko-slusati-vase-pametne-savjete/10116985/)

[7] Prpić, Ivan, Puhovski, Žarko, Uzelac, Maja (ur.). 1990. Leksikon temeljnih pojmova politike: abeceda demokracije. Zagreb: Školska knjiga, str.12-13.