Je li Agrokor bio sistemski rizik? Koje vrste? Planira li Vlada ipak sačuvati koncern kao cjelinu

U dva sam navrata, ukupno pet sati, razgovarao s Ivicom Todorićem, o situaciji u kojoj se zatekao, kako ju je planirao svladati te zašto je Vladi ipak prepustio upravljanje Agrokorom čiji je još uvijek nominalni vlasnik. Njegov pogled i informacije koje sam prikupio iz drugih izvora temelj su za daljnju analizu slučaja s kojim se Hrvatska susreće prvi put u svojoj povijesti. Što se događalo u dva dramatična mjeseca između dodjele kredita Agrokoru i preuzimanja upravljanja? Je li bilo alternative vladinoj intervenciji i kako ćemo mjeriti njen rezultat

• varijanta ovog članka, s drugom redakcijskom opremom, objavljena je u tjedniku Express 21. srpnja

Prethodni članci:

Politička ekonomija slučaja Agrokor: Standstill aranžman

Objektivna odgovornost igrača Marića, ministra financija

Tunelarenje Agrokora: Zaduživanje na kojem bi i Todorić pozavidio

Ante Ramljak je Ante Gotovina specijalne operacije Agrokor. Očekuje tužbe

„Ništa više ne može zaustaviti uspješan nastavak ozdravljenja sustava Agrokor“, objavio je – u rijetko je viđenom zanosu – Borislav Škegro, potpredsjednik Vlade i ministar financija iz davnih devedesetih u redovitoj kolumni u Večernjem listu od 8. srpnja, nakon vijesti da je potpisan tzv. roll-up kredit od 480 milijuna eura. Ništa više! Prema njemu, u slučaju Agrokor riječ je o „besprijekornoj (Vladinoj) intervenciji“, „jednoj od najkompleksnijih viđenih dosad“.  Agrokor je spašen!

Kad bi barem stvari bile tako jednostavne. Ciniku, suočenom s tom bujicom ushita i oduševljenja, ne preostaje drugo nego da zapita: „U redu, hoće li sad Agrokor biti vraćen Ivici Todoriću, njegovom još uvijek nominalnom vlasniku?“ Po Zakonu o poduzećima od sistemskog značenja Vlada je samo promijenila Upravu, ali je vlasništvo nedirnuto. Najvažnije što je Vladin povjerenik Ante Ramljak dosad izveo – sudeći prema njegovim rastegnutim službenim izviješćima – bilo je da je digao novi kredit, a zakonom je zaustavljeno plaćanje starih dugova (što Vladini dužnosnici iritantno preskaču kad ističu kako nakon samo tri mjeseca privremene Uprave Agrokor obaveze ispunjava na vrijeme). Ako je to bilo dovoljno…

Čiji je Agrokor

Pitanje „hoće li sad, nakon što je proglašeno da je spašen, Agrokor biti vraćen“ postavio sam i Ivici Todoriću u ponedjeljak 10. srpnja popodne u Kulmerovim dvorima. Nije čitao kolumnu pa sam mu je prepričao. Slegnuo je ramenima i okrenuo glavu. S Todorićem, vlasnikom i do prije tri mjeseca predsjednikom Uprave koncerna Agrokor, razgovarao sam više od tri sata u subotu, 1. srpnja i još dva sata u ponedjeljak 10. srpnja. U pet sati razgovora prošli smo kroz cijeli niz tema.

Todoriću je najviše bilo stalo da objasni svoju poslovnu strategiju, kako se i zašto Agrokor širio i sinergije i potencijale koje je pri tome postigao. Zatim je inzistirao na poslovnim pokazateljima neposredno prije nego što će upravljanje Agrokorom preuzeti Ramljak. Nastojao je objasniti i koje je poslovne poteze planirao u 2017 i budućim godinama, radi stabilizacije poslovanja najvećeg regionalnog koncerna nakon što se proširio u još pet država osim Hrvatske i postigao veličinu kojom je, po njemu, mogao konkurirati na tržištu Europske unije u koju je Hrvatska ušla 2013. godine.

Dva ključna mjeseca

Razgovarali smo i o sastancima i kontaktima s Vladom, predstavnicima Vlade i vladinim dužnosnicima neposredno prije proglašenja i aktiviranja lex Agrokor. Sastanaka je bilo više od onih dva u Vladi, o kojima su se već raširile neke (polu)informacije, a bilo ih je i u Agrokoru.

Odjednom je potpredsjednica Vlade Martina Dalić morala objašnjavati zašto je odobrila državni kredit Agrokorovim tvrtkama iako je, sudeći prema objavljenom zvučnom zapisu, znala da su u teškoćama. Odjednom ispada da je i Dalić smatrala da su teškoće Agrokora bile savladive, ali kako se onda Agrokor slomio?

U utorak 11. srpnja,  ponovo su se medijski i politički rasplamsala pitanja o odgovornosti Zdravka Marića, ministra financija, posebno u posljednjim mjesecima prije preuzimanja Agrokora čiji je on bio visokorangirani zaposlenik. U špekulacijama se pojavio i novi moment. Uočeno je da je Marić radio na zaduživanju države izdavanjem obveznica na domaćem i inozemnom tržištu upravo kad je i Hrvatska banka za obnovu i razvitak poduzećima iz sustava Agrokor dodijelila nekolicinu kredita iz kvote za poticanje izvoza. S time se u vezi ustvari postavljalo pitanje sistemskog rizika. Kao u onoj priči kad se tjera zeca a istjera lisicu, odjednom je potpredsjednica Vlade Martina Dalić morala objašnjavati zašto je odobrila državni kredit Agrokorovim tvrtkama iako je, sudeći prema objavljenom zvučnom zapisu, znala da su u teškoćama.

U razgovoru s Todorićem nabrajao sam znakove prema kojima je Agrokor imao teškoće u servisiranju obaveza, dok je on inzistirao da su bile savladive i da je za njih imao plan. Odjednom ispada da je i Dalić smatrala da su teškoće Agrokora bile savladive, ali kako se onda Agrokor slomio? Što se događalo u tih dva mjeseca pokretanja političke kampanje koja je završila donošenjem zakona i Vladinim preuzimanjem Agrokora? Odgovori na ta pitanja važni su radi razumijevanja odnosa politike i ekonomije u Hrvatskoj, a to je tema cijelog ovog serijala  – politička ekonomija slučaja Agrokor.

Čeka se konačna bilanca

Vjerovnici su predali potraživanja, a do kraja ljeta bit će objavljena konačna bilanca, na temelju koje će se moći usporediti glavni poslovni pokazatelji, obaveze, dinamika njihova dospijeća, visina kamate, s prihodima i vrijednostima koje je Agrokor ostvarivao i ostvaruje. Jasno je da koncern vrijedi više ako obaveze po kreditima s kamatom od osam posto refinanciraju u kredite s kamatom od dva posto.

Sve te teme zaslužuju detaljno istraživanje radi analize slučaja s kakvim se Hrvatska prvi put suočava i koji u neku ruku obilježava cijelo jedno razdoblje njezine ekonomske i političke povijesti. Svi koji su barem malo upućeni znaju da se kroz slučaj Agrokor isprepliću ekonomska, poslovna, politička, pravna, međunarodna, osobna, psihološka, socijalna, pa i povijesna dimenzija, od kojih svaka zaslužuje posebnu studiju (a u kulturnim sredinama bi ih i dobile). Takvo što smo dosad u Hrvatskoj samo mogli pročitati u velikim obiteljskim romanima i vidjeti u američkim filmovima o rastu poslovnih carstava, te o bitkama za preuzimanje velikih kompanija.

Tri izjave

Na temelju uvida koje sam stekao u razgovoru s Todorićem i drugih informacija u ovom i sljedećih nekoliko članaka nastojat ću pridonijeti rasvjetljavanju tih pitanja. U ovom ću članku navesti neke elemente za raspravu je li Agrokor predstavljao sistemski rizik, što to znači, te navesti neke podatke na temelju kojih se može razmišljati o uspješnosti Vladine akcije u Agrokoru.

Dok bitka za spas Agrokora nije zaista završena Todorić u javnost ne želi izlaziti s više nego kratkim izjavama. Iako se javnosti – koja želi (i treba) čuti i njegovu stranu priče – praktički nije obratio tri mjeseca, otkako je napustio kormilo koncerna, razumno je razmišljati kako bi se duže i cjelovitije uključivanje u raspravu vratilo njemu samom, i kako bi bilo iskorišteno u aktualnom obračunu interesnih klanova. Todorić, prije svega ne želi, kako je rekao, naštetiti Agrokoru. Dogovorili smo se, radi vjerodostojnosti, da u ovom trenutku izravno informiram o tri njegova stava.

Opstanak ili rasformiranje koncerna

„Želim da Agrokor uspije i podupirem sve koji djeluju u tom smislu“, izrekao je Ivica Todorić svoju prvu, deklaratornu izjavu. Premda na prvi pogled općenita treba uzeti u obzir da su sve donedavno Ramljak i potpredsjednica Dalić govorili o rasformiranju Agrokora i opstanku samo pojedinačnih kompanija. Stvar kao da se okrenula.  I Ramljak (u Temi dana HRT-a) i Škegro, a njegove riječi razumno je tumačiti kao da ih govori netko uključen u priču, počeli su insinuirati ili čak optirati za opstanak koncerna.

U intervjuu Večernjem listu Thomas Wagner, čelnik američkog fonda Knighthead Capital Management, koji očito značajno diktira igru, također je najavljivao opstanak Agrokora kojeg je nazvao „fantastičnom kompanijom“. Pitanje je hoće li se i koliko u tome prepoznati pojedine uključene strane, Vlada, vjerovnici, banke i fondovi.

Druga je Todorićeva poruka povezana s prvom i nešto sadržajnija. On dakle smatra da uspjeh Agrokora podrazumijeva da opstane u onom obliku u koji je izrastao u posljednjih nekoliko desetljeća, dok ga je on vodio i razvijao, s poslovanjem u šest zemalja (BiH, Crna Gora, Srbija, Slovenija, Mađarska i Hrvatska), posebno u maloprodaji, koja mu je i omogućila rast prodaje proizvoda članica koncerna, najviše iz prehrambenog ali i poljoprivrednog sektora. Za Todorića bi to predstavljalo „uspjeh“.  Uz poslovnu ta izjava ima i svoju političkoekonomsku dimenziju. Upućena je dakle Vladi i smjeru i načinu na koji ona vodi ekonomsku politiku.

Takav je Agrokor motor hrvatskog gospodarstva, dodaje Todorić. Zastupljenost hrvatskih proizvoda u Konzumu je bila 80 posto, u ostalim domaćim lancima 70 posto, a u Lidlu, na primjer, oko 20 posto. Kao što je poznato, kad je izbio slučaj Agrokor niz je državnih dužnosnika i prigodnih komentatora optirao za rasformiranje Agrokora jer svojom veličinom navodno predstavlja sistemski rizik: ako poklekne Agrokor pogođeni su svi. Prema Todoriću, Agrokorova veličina je prilika, više nego rizik.

I kao treće, Todorić ističe da je ta „želja da Agrokor uspije (upravo ovakav, sa sinergijama)  bio i razlog zašto je odstupio i prepustio Agrokor Hrvatskoj vladi“

Osim toga, ovim stavom Ivica Todorić na neki način očekuje i da se prizna njegovo djelo. Kad je Vlada preuzela Agrokor dio je komentatora upućivao da se mora sačuvati ono što je u četvrt stoljeća sagrađeno. Poslije je taj moment nekako zametnut, no Todorić na njemu inzistira. I niz je dobavljača zahtijevao opstanak domaćeg prodajnog lanca, iako ih je potpredsjednica Vlade Martina Dalić donedavno upućivala da za svoje proizvode traže druge kupce.

Dobavljači

U članku u kojem šalje poruke Škegro najavljuje da će se u Konzum i Agrokor „vratiti stari dobavljači“, „s plaćanjem bez kašnjenja“, ali uz „20 posto niže cijene“. Što im se više isplatilo pitanje je za drugu analizu, o financijskom aspektu slučaja Agrokor. No ako se Škegrin članak pažljivo čita, slijedi da se „stari dobavljači“ još nisu vratili, da dakle promet nije onakav kakav bi trebao biti.

Konzum je u Hrvatskoj u 2016 godini imao promet za oko milijardu i sedamsto milijuna kuna veći nego glavni konkurenti Lidl i Kaufland zajedno (Schwarz grupa) odnosno oko 15 posto. Ove godine izgleda da su se već izjednačili. U jednom od sljedećih članaka pokušat ću s više informacija pridonijeti razjašnjavanju strategije širenja i poslovnog modela kojim je Agrokor gradio „famozne sinergije“ i nastojao kreirati vrijednost.

I kao treće, Todorić ističe da je ta „želja da Agrokor uspije (upravo ovakav, sa sinergijama)  bio i razlog zašto je odstupio i prepustio Agrokor Hrvatskoj vladi“. Bilo je, naime, očigledno da je praktički do posljednjeg trenutka bio uvjeren da može svladati teškoće s kojima se koncern suočio, pa je pitanje bilo zašto je odstupio. Okolnosti i sukobi očito su vodili u slom. Taj će se dramatični moment i dani i mjeseci (a možda i godine) koji su mu prethodili još itekako raspravljati, sa svim njegovim nijansama i isprepletenim utjecajima, kako Vlade tako i međunarodnih i domaćih kreditora i dobavljača.

Martina Dalić i Zdravko Marić

Na terenu na koji je iskoračio, Agrokor se suočio s ruskim predatorskim bankama (koje su zaračunavale kamatu od desetak posto) i s američkim strvinarskim fondovima, koji su obveznice kojih su se svi željeli riješiti kupovali uz popuste od više desetaka posto (očito politički iskusni, i s planom). Suočio se i s rating agencijama, veleposlanicima, orkestriranim vijestima o tajnim sastancima, proračunskom i sistemskom riziku. Dugotrajno međunarodno sudovanje još ni izbliza nije isključeno.

Nagodba s vjerovnicima

Nema mjesta ni neutemeljenom zanosu. U Agrokor su pristigla potraživanja i, prema priopćenju iz koncerna, računi će se svoditi do kraja ljeta, kad će se tek vidjeti osnovne pozicije na temelju kojih će se napokon, u jednom neobično produženom procesu, moći osnovati stalno vjerovničko vijeće umjesto dosadašnjeg odoka formiranog privremenog (kako? i to je pitanje koje treba osvijetliti), koje je legitimiralo ključne odluke. Gotovo kao netko neposredno uključen u operaciju, Škegro opisuje i sljedeće korake (“raščlanjivanje, preslagivanje”), pri čemu preskače one koji su zakonom propisani.

Slijedi bolna nagodba s vjerovnicima i investitorima, u kojoj će se oni neposredno suočiti s gubitkom novca, koji su i dosad slutili, za koji su znali da dolazi, ali su još kalkulirali i nadali se da će s otpisima i neželjenim pretvaranjima potraživanja u teško utržive udjele možda ipak proći bolje, da ih to neće slomiti.

Todorić dakle ne želi dovoditi u pitanje uspjeh opreracije Agrokor u trenutku u kojem on još nije zajamčen no to ne znači da ne postoje informacije –   koje su već  djelomično izbile u javnost – na temelju kojih se uspjeh operacije Agrokor može mjeriti.

Tvrdnjom da nije bilo alternative, da je prijetio kaos nastoji se onemogućiti svaku moguću analizu Vladine operacije Agrokor. Analiza ishoda je neizbježna, a moguća je jedino u usporedbi s potencijalnim drukčijim ishodima.

Na samu nagodbu s vjerovnicima utjecat će alternative. Stečaj je, rekao je Ramljak, ad acta, a to naglašava i Škegro. „Pametnjakovićima“ naziva one koji su blokirali račune Agrokora, očito smetnuvši s uma da je to u jednom trenutku učinila i Vlada, koju na sva usta hvali. Osjetio je potrebu da istakne da je „prijetio kaos koji ne vide oni koji uopće ne poznaju stanje u hrvatskom gospodarstvu“.

Time, vjerojatno i nehotice pridonosi argumentu da je Agrokor predstavljao takozvani sistemski rizik (a po logici stvari još uvijek predstavlja), ali prije svega zato  što hrvatski političko-pravni-ekonomski sustav nije u stanju riješiti problem u regularnom postupku nego je bila potrebna zakonska intervencija. To znači da Agrokor nije predstavljao sistemski rizik zbog svoje veličine i umreženosti, nego zato što procedura ne omogućava efikasan izlazak kompanija s tržišta, restrukturiranje i očuvanje zdravih dijelova. Ni danas.

Je li bilo alternative

U neku je ruku posao Vlade i zakonodovne vlasti da se uhvati ukoštac s tim oblikom sistemskog rizika a ne da  intervenira u poslovanje kompanija kolikogod one velike bile. Uostalom, Hrvatska je dio europskog tržišta na kojem postoje i kudikamo veće kompanije sa značajnijim utjecajem na svojim domicilnim tržištima. To je kontekst u kojem treba promatrati cinično pitanje s početka članka, “hoće li sad Vlada vratiti Agrokor nominalnom vlasniku?”

Politička ekonomija slučaja Agrokor postavlja pitanje odnosa politike i ekonomije u Hrvatskoj nekad i sad, ulazi li Vlada u vlasništvo i upravljanje ili samo omogućuje ulazak i izlazak s tržišta sa što manje stresa? Što je u Hrvatskoj deklaracija, od početka tranzicije, a što praksa? Kojagod da se opcija izabere (državno upravljanje vs. regulacija), važno je biti jasan, prije izbijanja slučaja.

I potpredsjednica Dalić i premijer Plenković isticali su međutim da nije bilo alternative.

Načelno, razmišljanje da nije bilo alternative je dogmatično (ili propaganda) a služi za legitimaciju moći. Tvrdnjom da nije bilo alternative, da je prijetio kaos nastoji se onemogućiti svaku moguću analizu Vladine operacije Agrokor. Analiza ishoda je neizbježna, a moguća je jedino u usporedbi s potencijalnim drukčijim ishodima. Pokušaji da se to spriječi nastupom s visine nisu doprinos. Da ne bi bilo zabune, tako stvari vidim ja. O pravno-političko-ekonomskom sustavu i riziku koji on predstavlja za poslovanje u Hrvatskoj i velikih i malih s Todorićem ustvari nisam progovorio ni riječi. Što možda i nije sasvim beznačajno.

Procjena vrijednosti

No, Vlada je donijela neke odluke i treba ih poštovati.  Vijest da je „prehrambena industrija u svibnju 2017. jača (!) čak 12,2 posto nego u svibnju 2016.“ (Škegro) sjajna je vijest. Nju svakako treba uklopiti u analizu ishoda i alternativa. Kao što je javnosti poznato, u nastojanju da osigura financiranje obaveza koje su dospijevale Agrokor je planirao izlazak na burzu prvo njegovog prehrambenog biznisa (Ledo, PIK Vrbovec, Jamnica, Zvijezda, Agrolaguna, te srpski Dijamant i Frikom). Slični planovi i planovi prodaje pojedinih dijelova koncerna, koji se dakle nisu realizirali, najavljivani su godinama.

U posljednjim tjednima drame pred Vladino preuzimanje koncerna u javnost je išla vijest o 600 milijuna dolara vrijednoj (obvezujućoj!) ponudi Coca Cole za Jamnicu. Vladin povjerenik Ramljak sigurno ima dokumente o toj ponudi, kao i o preliminarnim procjenama prehrambenog biznisa vodećih bankovnih i investicijskih kuća u prosječnoj visini oko 2,5 milijardi eura. Kao što piše Goranko Fižulić riječ je o uprosječenim procjenama deset međunarodnih banaka.

Prema prethodno izloženom planu, prodajom 49 posto ujedinjene prehrambene divizije na burzi zaradilo bi se najmanje milijardu dolara, što bi omogućilo realizaciju financijskog restrukturiranja.

Kad krene nagodba s vjerovnicima o otpisu, pretvaranju potraživanja u udjele i prolongiranju kredita, upravo su procjene o vrijednosti prehrambenog biznisa većoj od 2,5 milijardi dolara adekvatnije mjerilo za ocjenu uspješnosti Vladine aktivnosti na očuvanju i restrukturiranju najvećeg hrvatskog i regionalnog koncerna nego propaganda o prijetnji kaosom.

Koliko je plan bio izgledan? Prema prezentacijama u koje sam imao uvid, Deloitte je proveo reviziju poslovanja za 2014., i 2015. I 2016. godinu, a niz je investicijskih kuća i banaka (među njima, Credit Suisse, Goldman Sachs, Deutsche Bank, Sberbank, Societe Generale itd) dao svoju procjenu vrijednosti Agrokorove prehrambene divizije (Ledo, PIK Vrbovec, Jamnica, Zvijezda, Agrolaguna, te srpski Dijamant i Frikoma). Te su se procjene kretale od 2 milijarde do tri milijarde, dakle uprosječena procjena je bila 2,5 milijardi.

Prehrambena divizija nazvana je Adria Food, za predsjednika Uprave određen je Mate Štetić, a Joanne Currie angažirana kao financijska direktorica. Izrađen ne nacrt informacijskog memoranduma (nacrt dokumenta s kojim se ide na burzu) a započet je i rad na tzv early look prezentaciji, onoj kojom se mami investitore, koji naravno poslije imaju priliku i za dubinsku analizu.

Na terenu na koji je iskoračio, Agrokor se suočio s ruskim predatorskim bankama (koje su zaračunavale kamatu od desetak posto) i s američkim strvinarskim fondovima, koji su obveznice kojih su se svi željeli riješiti kupovali uz popuste od više desetaka posto (očito politički iskusni, i s planom). Suočio se i s rating agencijama, veleposlanicima, orkestriranim vijestima o tajnim sastancima, proračunskom i sistemskom riziku. Dugotrajno međunarodno sudovanje još ni izbliza nije isključeno.

Nakon donošenja lex Agrokor do dijelova prehrambenog biznisa u Srbiji (Frikom, Dijamant) u ovom se trenutku ne može doći zbog sudske blokade ruskih banaka. Ipak, kad krene nagodba s vjerovnicima o otpisu, pretvaranju potraživanja u udjele i prolongiranju kredita, upravo su te procjene, premda donesene u drugo vrijeme i s drugim pretpostavkama, te činjenica o jačanju prehrambene industrije, adekvatnije mjerilo za usporedbu uspješnosti Vladine aktivnosti na očuvanju i restrukturiranju najvećeg hrvatskog i regionalnog koncerna nego propaganda o prijetnji kaosom. Put do spasa Agrokora još je vrlo dug i strm.

Pogled Ivice Todorića na smjer u kojem se razvija situacija u Agrokoru, koncernu koji je on u 25 godina stvorio i koji je bitno utjecao na karakter cijelog hrvatskog gospodarstva i političke ekonomije dosad je bio nepoznat. Tri Todorićeva stava o kojima sam predstavljaju elemente na temelju kojih je barem donekle moguće rekonstruirati kako on vidi da bi se stvari trebale razvijati, što podrazumijeva pod uspjehom aktivnosti na temelju lexa Agrokor, koje su Agrokorove kvalitete najvažnije da bi ih trebalo sačuvati. U sljedećim ću člancima, služeći se s više izvora a ne samo onime što sam čuo od Todorića, pokušati opisati njegovu strategiju rasta, nastupa na okolnim tržištima, financiranje i druge aspekte važne za stjecanje koliko toliko cjelovitije slike o hrvatskom društvu i biznisu.