Iako uplaćuju i u prvi stup, članove iz drugog država tretira kao neželjenu djecu

Ideje.hr u suradnji s Centrom za mirovne studije organiziraju početkom lipnja raspravu o Planu konvergencije, koji je Vlada prihvatila na sjednici na kojoj su smijenjena četiri ministra, a iz kojeg je dosad na reakciju naišao zaključak da će mirovine dijelu umirovljenika biti manje 27 posto. Ovaj je članak uvod u tu raspravu

Vlada je ovih dana usvojila Plan Konvergencije RH, nakon čega se stvorilo dosta medijske buke oko najave da „dodatak na mirovinu“ neće biti dostupan budućim umirovljenicima koji će mirovinu ostvarivati iz kombiniranog sustava (1 i 2 stup). Očekuje se da će zbog toga njihove mirovine u prosjeku biti niže od mirovina koje bi dobivali da su ostali samo u 1. stupu. Mirovinski fondovi su te činjenice već dugo svjesni kao što su svjesni i mogućeg „logičnog“ zaključak da drugi stup nije dobar jer „daje“ niže mirovine.

Ukidanje dodatka

Idemo malo unatrag podsjetiti na neke činjenice. Zaposlenici koji su početkom 2002 bili mlađi od 40 godina (dakle danas su mlađi od 55) morali su izabrati kombinirani mirovinski sustav, kolokvijalno, morali su otići u 2. stup. Podsjetimo, ti zaposlenici („mi“) i dalje uplaćuju (uplaćujemo) ¾ svojih mirovinskih doprinosa (15% od bruto plaće) u prvi stup i tek ¼ doprinosa (5% od bruta) u 2 stup. Njihova tj. naša mirovina sastojat će se od dva dijela – onog koji isplaćuje „država“ na temelju generacijske solidarnosti i onog koji će nam isplaćivati privatni osiguravatelj na temelju ušteđenih sredstava u fondu. Aktualni problem je u tome da je „država“ rekla da nam neće dati dodatak na mirovinu koji daje onima koji nisu uplaćivali u drugi stup i zbog toga će nam mirovina biti niža nego da nismo „išli u drugi stup“. To, očito, nema nikakve veze s radom obveznih mirovinskih fondova. Država je donijela odluku da nam ne želi platiti dodatak. I to je suština problema.

Sanader

Famozni dodatak na mirovinu plod je već pomalo zaboravljenog deala između Sanaderove vlade i umirovljenika. Zakon je donesen u ljeto 2007., neposredno prije parlamentarnih izbora u jesen 2007. Bila je to posljednja godina u kojoj je država trošila kao pijani grof na valu pregrijanog gospodarskog rasta te smo tek godinu kasnije dospjeli, da citiram tadašnjeg premijera „u bananu“. Tim zakonom su, zanemarimo detalje, svim novim umirovljenicima povećane mirovine za 27%. Zakon nije predviđao dodatak na mirovinu budućim umirovljenicima iz drugog stupa.

Udruženje mirovinskih fondova odmah je shvatilo da će takva odluka imati značajne reperkusije na članove obveznih mirovinskih fondova. Udruženje je reagiralo i ukazalo na nedosljednost i na potrebu da se problem riješi. Odgovor je bio … lako ćemo, ima još 15 godina do prvih mirovina iz drugog stupa. Nedugo nakon toga shvatilo se da će uskoro i prve mirovine iz 2 stupa onih umirovljenika (točnije, umirovljenica) koje su dobrovoljno ušle u drugi stup jer su početkom 2002. bile između 40 i 50 godina starosti i koje su odlučile otići u prijevremenu mirovinu. Zanemarimo za sada pitanje zašto su te osobe uopće odabrale drugi stup, što sigurno nije bio mudar izbor neovisno o problemu dodatka na mirovinu. Mahom se radilo o ženama s nižim primanjima koje bi bez dodataka na mirovinu primale nekih 2.000 kuna a s dodatkom nekih 2.500 kuna mirovine. Udruženje mirovinskih fondova tada je predložilo cjelokupno rješenje problema.

Prijedlog

Prijedlog je bio da svi koji idu u mirovinu iz drugog stupa imaju pravo na dodatak na mirovinu proporcionalno vremenu koji su proveli samo u prvom stupu te da članovi „između 40 i 50“ imaju i pravo povratka u prvi stup u trenutku umirovljenja. Smisao drugog dijela prijedloga bio je upravo da se ispravi pogreška onih članova obveznih mirovinskih fondova koji su mogli birati da to postanu i pogriješili u svom izboru. Dodatak na mirovinu bi po prijedlogu za prve umirovljenike iz drugog stupa iznosio nekih 20- tak posto onog dijela mirovine koji bi primali iz prvog stupa. Kako bi vrijeme prolazilo taj bi postotak padao.

Taj je prijedlog uravnotežen, pravedan i u dužem roku dobar za javne financije odnosno za održivost mirovinskog sustava. Njime bi se riješio cjelokupan problem obje grupe članova obveznih mirovinskih fondova. Prihvaćanje takvog prijedloga imalo bi u narednim godinama male efekte na javne financije za koje u ovom trenu čak nije moguće utvrditi da li bi bili pozitivni ili negativni jer nije jasno koji dio članova „između 40 i 50“ bi odlučio uzeti mirovinu iz 2 stupa da ona sadrži i dodatak a koji dio bi iskoristio opciju povratka u prvi stup.

Međutim taj prijedlog nije prihvaćen već je prihvaćeno samo da članovi između 40 i 50 imaju pravo povratka u prvi stup u trenutku umirovljenja i to je i dan danas na snazi. Ti članovi imaju mogućnosti izbora između mirovine koju bi imali da nisu ni otišli u drugi stup (koja uključuje i dodatak) i mirovine koju bi imali u drugom stupu bez dodatka. Najveći dio njih, iako ne svi, izabiru mirovinu samo iz prvog stupa. To ima kratkoročno pozitivan efekt na javne financije jer one u trenutku umirovljenja prihoduju cjelokupno stanje s osobnog računa takvih članova dok teret isplate mirovine dolazi s vremenom.

Srednjoškolska profesorica koja danas odlazi u mirovinu izabere li samo prvi stup iz drugog prenese oko 150.000 kuna, a država joj u prvoj godini isplati ukupno 42.000 kuna mirovine. Država je u plusu u prvoj i još tri godine, a onda ona postaje teret za državu

Pretpostavimo da danas u mirovinu odlazi članica obveznog mirovinskog fonda koja je u proteklih 15 godina imala neto plaću oko 6500 kuna. Njena bi mirovina  samo iz prvog stupa iznosila oko 3500 kuna. Takva bi osoba imala u trenutku umirovljenja na osobnom računu oko 150.000 kuna. To su realistične pretpostavke – brojevi ugrubo opisuju srednjoškolsku profesoricu koja danas odlazi u mirovinu. U prvoj godini mirovine te osobe država uprihodi 150.000 kuna s njenog osobnog računa a isplati joj 42.000 kuna mirovine. Država je u plusu preko 100 000 kuna u prvoj godini umirovljenja! Četiri godine nakon umirovljenja te osobe država je u plusu i tek nakon toga postaje teret za javne financije. U mirovinskim fondovima je na početku reforme bilo nešto manje od 150.000 članova „između 40 i 50“, a stanje njihovih računa uvijek je bilo znatno iznad prosjeka svih članova.

Verbalna podrška, ništa akcije

Udruženje mirovinskih fondova ukazivalo je svim dosadašnjim vladama na problem dodatka na mirovinu pri čemu su reakcije redovito bila puno verbalne podrška i razumijevanja i ništa akcije. Uostalom radi se o duboko nepravednoj odluci upitne ustavnosti. Na primjer, osoba koja je pola radnog vijeka provela u Njemačkoj i nije ništa uplaćivala u prvi stup ima pravo na pola dodatka na mirovinu. Osoba koja je cijeli radni vijek provela u Hrvatskoj u kojoj je 25 godina uplaćivala isključivo u prvi stup a 15 godina uplaćivala 75% doprinosa u prvi stup nema pravo na dodatak. Kriterij za stjecanje prava na dodatak očito nije vezan za uplatu doprinosa.

Logika je binarna: ili jesi u drugom stupu ili nisi u drugom stupu. Ako jesi, tretira te se kao neželjeno dijete javnog sustava iako mu uplaćuješ 75% svojih doprinosa. To drugi stup stavlja u nemoguću poziciju. Moglo bi se reći da se utrkuju prvi stup na steroidima i drugi stup s kuglom na nozi. Druga bi stvar bila da prelazak u drugi stup znači prestanak uplata u prvi. Tada bi bilo prihvatljivo gledati binarno – ili si u jednom ili si u drugom sustavu. Tada bi i utrka dva mirovinska stupa bila fer. I rijetki bi se kladili na prvi stup.

Figa u džepu

Postupanje sadašnjeg i budućih establishmenata prema problemu dodatka na mirovinu za članove drugog stupa ključan je test povjerenja u mirovinski sustav.  Bez rješenja tog problema nameće se zaključak da establishment drži figu u džepu prema drugom stupu. Kao da se želi u ruci imati adut (engleski: trump) u obliku neriješenog problema dodatka na mirovinu kojeg bi se odigralo u najpovoljnijem trenutku kada bi se htjelo utjecati na javnu podršku drugom stupu. Recimo prije neke, božemioprosti, odluke o nacionalizaciji mirovinske štednje. Jer kako drukčije objasniti da se danas ne žele donijeti odluka koja neće u narednih 5 godina imati nikakve financijske posljedice na javni sektor a koje će učvrstiti povjerenje u mirovinski sustav? Takva je odluka naizgled vrlo jeftina. Ne košta ništa, a donosi efekte. Mirovinski perpetuum mobile kojeg nitko ne želi izmisliti? Bit će da ipak postoji cijena, da stroj ipak ima trenje. Cijena je u odustajanju od opcije igranja aduta. Koliko je ta opcija „in the money“ ostaje da se procijeni. Ja bih i bez sofisticiranih modela rekao da ta opcija dosta vrijedi onima koji je se ne žele odreći. Na žalost.