Tri scenarija za 2030. godinu. Je li spas u većoj radnoj aktivnosti starijih? Pozitivne i negativne strane starenja.

U prvom dijelu članka Biljana Bašić razgovara o starenju s tri stručnjaka: prof. Puljiz ističe pozitivne uzroke starenja i negativne posljedice; dr. Pokos uočava da demografske promjene, koje se inače smatraju dugoročnima, pretječu ekonomske i socijalne; dr. Šućur govori o starenju i siromaštvu (posebno izdvaja starije žene). U drugom dijelu članka uredništvo iz još neobjavljenog istraživanja Tea Matkovića donosi tri scenarija za 2030. godinu, prema kojima ni povećanje stope zaposlenosti ne jamči više zaposlenih. Aktivne javne politike u području rada se čine neizostavnima

• Naslovna slika: Suzana i starci, Guido Reni (Palazzo Lancellotti, Rim)

• Autorica je dugogodišnja novinarka dnevnika Vjesnik

I

Smrt šestero staraca u domu u Andraševcima već je pala u zaborav, do vijesti koja je događaj učinila  još depresivnijim. Vlasnici doma u kojem su starci izgorjeli privedeni su mjesec dana nakon požara, u kojem su periodu mogli uništiti dokaze i utjecati na svjedoke. Od početne zgroženosti ušlo se u pravosudnu kolotečinu, godine suđenja, vještačenja, odvjetničkih bravura, uz visoku vjerojatnost da će završiti minimalnom kaznom. Društvena briga o starijima, čiji su sastavni dio bili i domovi, neće biti unaprijeđena. Divlja privatizacija i pohlepa ubrale su danak: od 700-tinjak domova za starije, samo 60-ak su pod patronatom države ili lokalne samouprave, dok su ostali obrti čiji su korisnici su prepušteni na milost i nemilost. Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku opralo je ruke normativnim optimizmom i najavilo zakonske izmjene koje će bolje regulirati rad  domova-obrta. No, izmjene Zakona o socijalnoj skrbi stupile su na snagu samo desetak dana prije nesretnog događaja, a u njima nije bilo ni slova o onome što bi preveniralo buduće slične nesreće… pa sad sve ispočetka…

Na svjetlo je izišla istina o starenju u Hrvatskoj i epifenomenima – siromaštvu, bolesti, napuštenosti… Nekoliko stručnjaka sistematiziralo je za Ideje.hr nimalo optimistične zaključke.

• Dobne razlike – klasne razlike

Vlado Puljiz, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, uočava da se do sredine prošlog stoljeća uglavnom raspravljalo o individualnom starenju, dok je danas u fokusu demografsko starenje.

“Henri Mendras upozorava da tzv. institucionalizacija ljudskog vijeka na tri faze: 1. djetinjstvo i mladost (do 18 godina), aktivna dob (18 – 65 godina) i starost (65 i više godina) predstavlja svojevrsnu zamjenu za nekadašnju klasnu podjelu. Dva procesa presudno utječu na starenje stanovništva. Prvi je ‘starenje odozgo’ ili ‘sijeđenje’, povećanje trajanja života. Drugi je ‘starenje odozdo’ ili ‘dejuvenilizacija’, tj. sve manji broj djece i mladih u demografskoj strukturi. U razdoblju 1960. – 2010. godine, očekivano trajanje života u Europskoj uniji povećalo se za 12, a u Hrvatskoj za 10 godina. Prosječno je trajanje života u EU 2010. godine doseglo 80 godina (za muškarce 76,9, a za žene 82,8 godina). Očekivano trajanje života muškaraca u Hrvatskoj je 74,9, a žena 80,9 godina, odnosno u prosjeku 78 godina”, kaže Puljiz. U Hrvatskoj je 2013. godine 65 i više godina imalo 18% stanovnika, kao i u Europskoj uniji. Udio starijih od 65 godina do 2060. godine povećat će se u Hrvatskoj na 30%, a u Europskoj uniji na 25%. Po ovom pokazatelju Hrvatska spada u skupinu južnoeuropskih/istočnoeuropskih zemalja koje najbrže stare. Za ‘starenje odozdo’ (dejuvenilizaciju) ključni su podaci o totalnoj stopi fertiliteta. Za prostu reprodukciju stanovništva totalna stopa fertiliteta treba biti 2,1 (stotinu žena treba roditi 210 djece). Totalna je stopa fertiliteta u Europi pedesetih godina bila oko 2,5. Danas je u EU oko 1,5, a u Hrvatskoj oko 1,4, što snažno utječe na starenje stanovništva.

Starenje odozgo i starenje odozdo. Prof. Vlado Puljiz (Foto Centar Miko Tripalo)

Koji su uzroci? “Spomenimo globalizaciju i dvije tehnološke revolucije koje mijenjaju svijet rada i način života. Nestali su mnogi teški fizički poslovi, npr. u rudarstvu, teškoj industriji i poljoprivredi. Znatno su povoljniji uvjeti u kojima ljudi žive. Smanjila se prosječna veličina obitelji, a produženo školovanje utjecalo je na povećane kompetencije i prihode ljudi. Zdravstvena zaštita je sveobuhvatna i na znatno višoj razini”, kaže Puljiz.

Starenje ima i negativne posljedice. U prvom redu – nedostatak radne snage. Razvijene su zemlje suočene sa znatnim porastom javnih troškova: stariji ljudi trebaju intenzivniju i skuplju zdravstvenu njegu; rast mirovinskih izdataka utječe na česte mirovinske reforme. Umjesto da se odvija u obitelji, kako je bilo uobičajeno, skrb o starima i nemoćnima je u javnoj sferi. “Sva relevantna istraživanja pokazuju da ulaganje u djecu u predškolskoj dobi donosi osjetno povećanje ukupnog socijalnog kapitala, a aktivno starenje podrazumijeva da građanin pridonosi društvu neovisno o životnoj dobi”, zaključuje Puljiz.

• Demografija brža od ekonomije

Dr. Nenad Pokos, demograf s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar polazi od činjenice da se procesi depopulacije, negativni migracijski trendovi te demografsko starenje zbivaju znatno brže od društveno-gospodarskoga razvoja, što je važan razlog niza poremećaja. Posljednjih se godina puno pozornosti posvetilo smanjenju broja stanovnika prirodnim i mehaničkim (migracijskim) putem, dok je razvoj dobne strukture ostao po strani. Ne radi se, upozorava Pokos, samo o starenju ukupnog stanovništva, nego i o starenju pojedinih funkcionalnih dobnih kontingenata, primjerice, fertilnog kontingenta stanovništva, radno-aktivnog stanovništva (radne snage) i slično.

Broj stanovnika se smanjuje, a starijeg stanovništva povećava, ne samo u udjelima nego i u apsolutnim brojevima. Dr. Nenad Pokos (Institut Ivo Pilar)

Starenje stanovništva se, najjednostavnije rečeno, ogleda u porastu prosječne starosti stanovništva te porastu broja i udjela (koeficijenta starosti) starog (stanovništva iznad 65 godina starosti) u ukupnom stanovništvu. Prosječna je starost stanovništva Hrvatske između 2001. i 2011. povećana sa 39,3 na 41,8 godina dok je prema procjeni Državnog zavoda za statistiku, 2018. godine bila već 43,4 godina. Što se tiče promjene udjela stanovništva starog 65 godina i više, on je 2001. godine iznosio 15,6% ukupnog stanovništva, 2011. je povećan na 17,7% dok je 2018. (prema procjeni) prvi puta (u povijesti) u Hrvatskoj živjelo više od petine stanovništva koje je bilo staro 65 godina i više, tj. njihov udio iznosio je 20,4% ukupnog stanovništva.

Proizlazi da se samo između 2011. i 2018. broj starog stanovništva (65 godina i više) povećao za gotovo 74 tisuće, a istodobno je broj ukupnog stanovništva smanjen za 197 tisuća (prema procjeni Državnog zavoda za statistiku, premda je to smanjenje zasigurno i veće, zbog mnogobrojnih iseljenih stanovnika koji ne odjavljuju svoje prebivalište u Hrvatskoj).

Relativni porast stanovništva starog 65 godina i više u posljednjih sedam godina za koje imamo podatke (između 2011. i 2018.) bio je čak 9,8%. Još je brži porast broja najstarijih stanovnika: od posljednjeg je popisa do 2018. broj osoba starih 80 godina i više povećan 27,6%, sa 168 704 na 215 233 stanovnika. Time je njihov udio u ukupnom stanovništvu RH porastao sa 3,9% na 5,3%. Stanovnika starih 85 godina i više 2011. je bilo 60 600, a 2018. (prema procjeni) njihov je broj bio 87 073. To je porast od 43, 7 % a njihov udio u ukupnom stanovništvu povećan je sa 1,4% (2011.) na 2,1% (2018.).

Svi navedeni podaci porasta broja i udjela starog stanovništva utječu na blagi porast stopa mortaliteta (sve su brojniji naraštaji s većim rizikom smrti), ali i na naglašeno visok porast financijskih i drugih sredstava za mirovinsko, zdravstveno i socijalno zbrinjavanje, što nedvojbeno predstavlja dodatno opterećenje u ovim gospodarskim prilikama.

Broj stanovnika 2050. godine

Prema projekciji dobnog sastava stanovništva, koju je u kolovozu prošle godine izradio Populacijski odsjek UN-a (po srednjoj varijanti fertiliteta koja se odnosi na sustavan, dugoročan i dosljedan utjecaj na razvitak stanovništva u skladu sa zahtjevima i interesima razvitka) u Hrvatskoj će 2050. godine živjeti 3,365 milijuna stanovnika od kojih će čak 30,9% biti staro 65 godina i više. Stanovnici stari 80 godina i više činili bi 10,5%, a stariji od 85 godina već 5,6% ukupnog stanovništva (danas ih je malo više od 2%). Prema UN-ovoj projekciji niske varijante fertiliteta, u Hrvatskoj bi 2050. godine živjelo tek 3,094 milijuna stanovnika dok bi stanovnici stari 65 godina i više činili čak malo više od trećine (33,6%) stanovništva Hrvatske, starih 80 godina i više bilo bi 11,5%, a osoba starih 85 godina i više već veoma visokih 6,1% ukupnog stanovništva.

Što se tiče udjela starog stanovništva, Hrvatska je prema podacima Eurostata za 2018. s malo više od 20% ukupnog stanovništva po udjelu na sedmom mjestu u Europskoj uniji, iza Italije (22,6%), Grčke (21,8%), Portugala (21,5%), Njemačke (21,4%), Finske (21,3%) i Bugarske (21,0%).

• Trećina starih žena u siromaštvu

Dr. Zoran Šućur s Katedre za socijalnu politiku Pravnog fakulteta u Zagrebu  ukazuje da se velik broj starijih suočava s ekstremnim i relativnim siromaštvom. “U usporedbi s drugim dobnim skupinama, starije osobe u Hrvatskoj imaju najvišu stopu relativnog siromaštva (u 2018. ta je stopa iznosila 28,1%, dok su stope siromaštva djece do 18 g. i odraslih do 64 g. bile ispod 20%). Samo četiri članice EU-a imaju više stope siromaštva starijih osoba od Hrvatske: tri baltičke zemlje i Bugarska. Starije žene imaju stopu siromaštva veću od 31% jer dio njih nije uopće participirao u svijetu plaćenog rada, nemaju vlastite mirovine ili imaju kraći staž. Više stope siromaštva starijih žena uzrokuje i to što zbog prosječno dužeg vijeka češće žive u samačkim kućanstvima (rizik siromaštva je manji kad se troškovi kućanstva dijele s drugim osobama koje imaju prihode)”, upozorava Šućur.

Petina staračkih kućanstava ne može adekvatno zagrijati stambeni prostor. Dr. Zoran Šućur (Pravni fakultet Zagreb)

Iako je stopa relativnog siromaštva starijih osoba porasla od 2014. (kada je iznosila 23,1%), to ne znači da umirovljenici danas žive gore ili raspolažu nižim prosječnim dohotkom nego 2014. Radi se o relativnom siromaštvu, tj. dohodak starijih osoba uspoređuje se s relativnom linijom siromaštva definiranom kao 60% medijana dohotka. Moguće je da istovremeno raste stopa relativnog siromaštva i dohodak starijih osoba jer stopa siromaštva ovisi o kretanju prosječnog ili medijalnog dohotka. Prema podacima Eurostata, od 2014. do 2018. porastao je medijalni ili prosječni dohodak svih dobnih skupina u Hrvatskoj, ali je dohodak drugih skupina porastao znatno više nego onaj starijih osoba. Mjesečni medijalni dohodak djece do18 g. narastao je za 32,7% (sa 3.038 kn u 2014. na 4.030 u 2018.), medijalni dohodak osoba u dobi 18-64 za 27,8% (s 3.497 kn u 2014. na 4.470 u 2018.), a starijih osoba za 16,3% (s 2.981 kn u 2014. na 3.467 u 2018.). To znači da je dohodak starijih osoba veći, ali su istovremeno porasli medijan dohodovne distribucije i relativna linija siromaštva. Drugim riječima, povećala se razlika u dohotku između starijih osoba i drugih dobnih skupina.

Unatoč pozitivnim trendovima postupnog rasta mirovina i dohotka starijih osoba u zadnjih 6 godina, neki oblici ekstremnog siromaštva i materijalne deprivacije znatno su rašireniji među starijom populacijom. Znatan dio starijih osoba ne može ispuniti najosnovnije životne potrebe. Često moraju štedjeti na hrani i osnovnim potrepštinama kako bi platile režije i druge izdatke. Čak 25% starijih samaca i oko 14% starijih osoba u nesamačkim kućanstvima ne može si priuštiti meso ili ribu ni svaki drugi dan.

Gotovo 60% starijih samaca i oko 50% starijih osoba u nesamačkim kućanstvima izjavljuje da im stambeni troškovi predstavljaju veliko financijsko opterećenje. Više je starijih osoba nego osoba drugih dobnih skupina koje žive u lošim ili po zdravlje ugrožavajućim uvjetima (u kućama i stanovima koji su vlažni, u kojima prokišnjava krov, ne postoji adekvatna izolacija na zidovima, prozorima i sl.). Dok u prosjeku oko 8% hrvatskih kućanstava izjavljuje  da nisu u mogućnosti adekvatno zagrijati dom u zimskim mjesecima, među starijim samačkim kućanstvima takvih je čak 19% (među starijim osobama koje žive u kućanstvu s drugom starijom ili mlađom osobom, ovaj je postotak oko 10%).

Najvažniji su razlog siromaštva starijih osoba niske mirovine koje su im glavni izvor dohotka. Više od polovice umirovljenika prima mirovine ispod granice siromaštva, koja je za samca u 2018. iznosila 2.485 kuna mjesečno. Niske mirovine posljedica su nepovoljnih ekonomskih trendova posebice između 2008. i 2014. i kraćeg prosječnog radnog staža nego u zapadnoeuropskim zemljama (dobne granice za ulazak u mirovinu bile su znatno niže za muškarce i žene u socijalističkom razdoblju). Vrlo malo starijih osoba u Hrvatskoj pored javnih dobivaju privatne ili profesionalne mirovine.

Šućur podsjeća kako je teško očekivati brzo poboljšanje materijalnog statusa starijih osoba ako se uzmu u obzir sadašnje visine mirovina i omjer broja umirovljenika i broja zaposlenika. Održivost mirovinskog sustava ovisit će o dinamici ekonomskog rasta i statusu radne snage (stopama zaposlenosti i nezaposlenosti, visini plaća, smanjenju izbjegavanja plaćanja doprinosa za mirovinsko osiguranje i sl.). Samo povoljna ekonomska kretanja i rast plaća mogu rezultirati i povećanjem mirovina. Šućur rješenje vidi i u tome da bi, osim mirovinskog sustava, na poboljšanje položaja starijih osoba trebao  utjecati i sustav socijalne skrbi (prvenstveno kada su u pitanju starije osobe bez mirovina i umirovljenici s najnižim mirovinama). Do sada je uloga sustava socijalne skrbi u ovom pogledu izostala: izdaci za ovaj sustav po glavi stanovnika među najnižima su u zemljama EU-a. Vrlo mali broj starijih osoba ostvaruje pravo na zajamčenu minimalnu naknadu (svega 8.093 u 2018.) zbog toga što je dohodovni cenzus za ostvarenje ovog prava vrlo nizak (800 kuna za samca odnosno 920 kuna za radno nesposobnog samca). Kako je najniža mirovina veća od zajamčene minimalne naknade, umirovljenici ne mogu ostvariti ovo pravo ili je iznos pomoći tako mali da ga se ne isplati tražiti. S druge strane, pravo na zajamčenu minimalnu naknadu pretpostavlja ne samo provjeru dohotka nego i imovine, a provjera imovina ne uključuje uvijek objektivne procedure. Starije osobe ne mogu ostvariti pravo na naknadu za troškove stanovanja ili ogrjev ako njihovo kućanstvo nije korisnik zajamčene minimalne naknade.

Uvođenje stambene naknade za starije i umirovljenike koji trenutno nisu korisnici socijalne pomoći, a koji imaju visoke troškove stanovanja i energije, pomoglo bi u ublažavanju njihova siromaštva. Također, starije osobe koje ne žive u kućanstvima koja su korisnici zajamčene minimalne naknade ili u kojima nema osoba s invaliditetom, ne mogu ostvariti ni pravo na naknadu za ugroženog kupca energenata. Iz svega proizlazi da starije osobe koje nisu korisnici zajamčene minimalne naknade ili osobne invalidnine mogu dobiti ili jednokratne naknade ili očekivati potporu od lokalne zajednice (grada ili općine), a financijske mogućnosti značajnog broja jedinica lokalne samouprave su skromne.

Ako bi se samo malo povelo računa o ovdje iznesenim podatcima, situacija našeg starijeg stanovništva ne bi se radikalno obrnula,  ali bi se iz sfere fantastike moglo krenuti prema održivim rješenjima.

II

• Tri scenarija – je li ključ u većoj radnoj aktivnosti starijeg stanovništva

Unatoč oporavku zaposlenosti od 2015. godine hrvatsko tržište rada karakterizira niska stopa zaposlenosti i gubitak radnog kontingenta. Dr. sc. Teo Matković u još neobjavljenoj analizi nastaloj u okviru ESF projekta Matice hrvatskih sindikata – „Doprinos tripartitnom socijalnom dijalogu  – perspektive tržišta rada“, ističe kako će zmeđu 2018. i 2030. godine prema baznom scenariju Eurostata radni kontingent u RH biti 12,3 % manji, čak i uz projiciranu značajnu imigraciju. Dakle, uz zadržavanje stope zaposlenosti, gubi se broj zaposlenih, zbog smanjenja broja stanovnika i starenja.

S obzirom na takvo kretanje stanovništva te iscrpljen rezervoar nezaposlenosti, da bi se do 2030. godine održao broj zaposlenih, bit će potrebno značajno povećanje stope aktivnosti stanovništva (20 – 64 godine) sa sadašnjih 65,2 na 74,4 %. Pri tome će posebno povećanje biti potrebno u starijem i mlađem radnom kontingentu, gdje je hrvatsko zaostajanje za EU-om najizraženije. Tablica 1. prikazuje tri scenarija pomoću kojih se pokušava predvidjeti kretanje buduće radne snage do 2030. godine i pokazuje da je potencijal zadržavanja postojećeg broja zaposlenih izuzetno malen.

Tablica 1. Tri scenarija promjene zaposlenosti između 2018. i 2030. godine ovisno o postignutoj stopi zaposlenosti.

Izvori: *Anketa o radnoj snazi (procjena broja zaposlenih). ** DZS procjene stanovništva prema pojedinačnim godinama starosti 31. 12. *** Eurostat tablica [proj_18np], bazni scenarij.

Napomena uz tablicu: Samo zaposleni u dobi 20 – 64. Broj zaposlenih slijedi ILO definiciju, dakle uključuje i rad koji se odvija izvan okvira ugovora o radu (npr. neformalni, studentski ili kroz ugovore o djelu, ali i stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnoga odnosa). Stoga je nešto viši od broja zaposlenih procijenjenoga administrativnim putem (gdje je prosjek za 2018. godinu iznosio 1.517.580 zaposlenih).

Prvi scenarij pretpostavlja zadržavanje stope zaposlenosti za sve dobne skupine u RH na razini iz 2018. godine. U tom slučaju, ako se realizira bazni scenarij populacijske projekcije za RH, broj zaposlenih smanjit će se za 197,5 tisuća u odnosu na postojeće stanje.

Drugi scenarij pretpostavlja dosezanje EU prosjeka (za 2018.) u stopi zaposlenosti do 2030. godine. Ovdje najveći potencijal postoji u starijem radnom kontingentu (50 – 64), gdje bi se u tom slučaju broj zaposlenih do 2030. povećao za 61,8 tisuća. U središnjem kontingentu stopa zaposlenosti već je blizu prosjeku EU-a te kod njih i među mladima dosezanje EU prosjeka neće anulirati, već tek ublažiti smanjenje broja zaposlenih iz ovih dobnih skupina (pad od 46,9 odnosno 44,6 tisuća). Sumarno, u slučaju da se populacijske projekcije ostvare, dosezanjem trenutnoga EU prosjeka stope zaposlenosti do 2030. broj zaposlenih umanjio bi se za 26,1 tisuću.

Treći scenarij orijentiran je na zadržavanje broja zaposlenih na razini dosegnutoj u 2018. Za to je potrebno da  stopa zaposlenosti do 2030. poraste na 74,4 %. Ovo je na razini stope zaposlenosti koju u 2018. godini ima Češka (74,4 %) kao post-tranzicijska zemlja s radno najaktivnijom populacijom te stopi zaposlenosti (20 – 64 godine) ciljanoj strategijom Europa 2020 od 75 %.

Za dosezanje ambicioznijih scenarija po pitanju broja zaposlenih bit će potrebna snažna potpora javnih politika.

Matković zaključuje kako će u starijem radnom kontingentu do određenoga porasta aktivnosti doći kako iz njega budu izlazile kohorte muškaraca u kojima su zastupljeniji invalidi Domovinskoga rata te okončanjem ujednačenja dobi umirovljenja muškaraca i žena. U ovim generacijama dodatno će se umanjiti udjel žena koje nikada nisu bile radno aktivne (domaćice). No, za povećanje stope zaposlenosti bit će neminovne intervencije koje će pridonijeti da stariji radnici (i njihovi poslodavci) žele, mogu i vide isplativim zadržavanje u svijetu rada do 65. godine, a što uključuje cjeloživotno obrazovanje, promjenu uvjeta rada te antidiskriminacijske politike.

U središnjem radnom kontingentu, gdje je stopa zaposlenosti već bliska EU prosjeku (79,8 % naspram 82,5 %), kohortu će napustiti posljednje generacije u kojima su zastupljeni invalidi Domovinskoga rata (2027. će osobe koje su 1995. godine imale 18 godina navršiti 50). Razvoj usluga usmjerenih obitelji može dovesti do rasta stope aktivnosti od nekoliko postotnih bodova, ponajprije među ženama, čija će obrazovna struktura u ovoj kohorti postati bitno povoljnija nego obrazovna struktura muškoga stanovništva.

U mlađoj kohorti zaostajanje za EU prosjekom nešto je izraženije (65,3 % naspram 70,2 %), a prostor za povećanje stope zaposlenosti nalazi se u učinkovitijem (kraćem) studiranju, mehanizmima koji će poticati brži prelazak iz obrazovanja u stabilnu zaposlenost, gdje RH odlikuju nepovoljni obrasci te u manjoj zastupljenosti sezonskoga i privremenoga rada u kojima su mladi nadzastupljeni. Mlađi je radni kontingent relativno malobrojan i smanjuje se, tako da povećanje stope zaposlenosti neće nužno mnogo uvećati broj zaposlenih, ali je ova skupina vrlo važna zbog sklonosti emigraciji, odnosno zbog rizika trajnoga izlaska iz radne snage.